Na brojne načine, plan Republikanske stranke o provedbi "prilagodbe poreza nakon prelaska granice" u Sjedinjenim Američkim Državama virtualna je nadopuna fizičkom zidu koji predsjednik Donald Trump planira sagraditi na granici između SAD-a i Meksika. Iako prilagodba poreza nakon prelaska granice nije još procurila u javnu svijest niti približno na isti način kao što je to slučaj s Trumpovim fizičkim zidom, naposljetku bi ona mogla imati znatno veći učinak na prosječnog Amerikanca – i to ne nužno u dobrom smislu.

Na površini, osnovna ideja je udariti porez na uvoz od, recimo, 20% te porezne olakšice u sličnoj vrijednosti na izvoz. Većina populista ima predosjećaj da je to fantastično za radna mjesta u Sjedinjenim Američkim Državama, jer destimulira uvoz i potiče izvoz. Nažalost, kao što su to brojni istaknuli, takva logika ima nedostatak – Sjedinjene Američke Države imaju plivajući devizni tečaj.

Snažniji dolar – vjerojatan ishod uvođenja prilagodbe poreza nakon prelaska granice – pruža Amerikancima mogućnost za jeftiniji uvoz (jer dolar kupuje veću količinu strane valute); za razliku od toga, snažniji dolar čini američki izvoz skupljim za strance. Naime, prema rezultatima iz priručnika o početnim pokazateljima, učinak deviznog tečaja u potpunosti bi trebao kompenzirati porez te bi trgovinska bilanca tako ostala nepromijenjena. Ako mislite da prijedlog Republikanaca zvuči kao hokus-pokus, možda ste u pravu, pa zadržimo se na toj misli.  

Trgovinski deficit SAD-a
Nekoliko uglednih ekonomista akademika podržava ideju prilagodbe poreza, ali iz potpuno različitih razloga. Oni su duboko uvjereni da će devizni tečaj zaista rasti kako bi neutralizirao trgovinske učinke prilagodbe poreza nakon prelaska granice. No, njima se ona ipak sviđa.  Prvo, Sjedinjene Američke Države uvoze znatno više nego što izvoze, stoga imaju veliki trgovinski deficit, ugrubo izmjereno ("tekući račun platne bilance") na oko 2,5% BDP-a. Dok je to veliko poboljšanje u odnosu na deficit od 6% od BDP-a koji su SAD imale prije jednog desetljeća, SAD još uvijek uvoze znatno više nego što izvoze, što znači da je izgledno da će vlada uprihoditi daleko više dohotka od svog 20%-tnog poreza na uvoz nego što bi trebala dati izvoznicima putem poreznih olakšica.

Doista, shema poreznih subvencija mogla bi, barem na papiru, donijeti otprilike 90 milijardi dolara godišnje. Čarolija ne prestaje ovdje. Iako bi to moglo iznenaditi ljude navikle na razmišljanje o uvozu i izvozu kao o čistom fenomenu "mi nasuprot njih", zapravo otprilike pola sve trgovinske razmjene odvija se putem transakcija između stranih i američkih odjela iste tvrtke. Budući da su američki korporativni porezi među najvišima u svijetu, tvrtke će učiniti sve kako bi pripisale najvišu moguću vrijednost stranim podružnicama i najmanju moguću američkim tvrtkama.  

Umjetno visoke cijene
Jedan način da se to napravi je određivanjem umjetno visoke cijene knjigovodstva na uvoz unutar iste tvrtke i umjetno niskih cijena knjigovodstva na izvoz. Fakturiranje nižih ili viših iznosa od onih realnih je tradicionalan način zaobilaženja poreza i kontrola. Kad je neka transakcija u potpunosti "unutar kuće" ona u osnovi samo podrazumijeva vješto knjigovodstvo kako bi se knjižila dobit u jurisdikcijama s niskim poreznim opterećenjima.

Kao što je prvi istaknuo Alan Auerbach s Kalifornijskog Sveučilišta Berkeley, prilagodba poreza nakon prelaska granice jedna je metoda za pronalaženje novih načina fakturiranja nižih ili viših iznosa u jurisdikciji s visokim porezima poput SAD-a. Stoga, sve u svemu, čak i ako prilagodba poreza nakon prelaska granice ne čini američku robu izravno konkurentnijom, to je učinkovit način za povećanje prihoda, potencijalno oslobađajući prostor za druge porezne rezove. Stoga, što bi uopće mogao biti nedostatak takve tehnokratski pouzdane ideje? Prvo, ona se pouzdaje u neke herojske pretpostavke – primjerice, da ljudi ne mogu s lakoćom manipulirati zamršenim sustavom i da će strane vlade uvesti ograničenja vezano uz osvećivanje.

Drugo, ona ignorira niz ozbiljnih tranzicijskih problema. Ponajprije, cijena ogromne većine američkog uvoza izražena je u dolarima, a ne u stranoj valuti. Stoga, čak i ako strane valute postanu jeftinije, to možda neće pomoći uvoznicima koji su potpisali ugovore u dolarima. Njihovi troškovi samo bi bili 20% viši zbog poreza na uvoz. Također, unatoč poreznoj subvenciji, neki bi izvoznici bili na gubitku, jer, kao što je naglašeno u nedavnoj napomeni Federalnih rezervi u New Yorku, oni se pouzdaju u uvezenu intermedijarnu robu kod proizvodnje vlastitih proizvoda. 

Kretanje deviznog tečaja
Još jedan problem je da bi snažniji dolar za Amerikance značio ogroman gubitak bogatstva, jer bi se spustila vrijednost velike količine stranih sredstava, o čemu su raspravljali moji kolege Emmanuel Farhi, Gita Gopinath i Oleg Itskhoki. Ipak, najveći problem je bezbrižna pretpostavka da će se tečaj dolara uredno kretati kako bi kompenzirao shemu poreza/subvencija.  Ako postoji nešto što smo naučili tijekom posljednjih 40 godina istraživanja o deviznom tečaju, onda je to da se devizni tečajevi mogu kretati mahnito dalje od vlastitih osnovnih odrednica tijekom niza godina u bilo kojem razdoblju.

U potpunosti je nerealistično pretpostaviti da će prilagodba poreza nakon prelaska granice ubrzo dovesti do naglog kompenzirajućeg kretanja dolara. Taj bi proces mogao potrajati dugi niz godina, a kratkoročni učinak na nezaposlenost u Americi mogao bi vrlo lako biti negativan. Istina, visok porez nakon prelaska granice mogao bi potaknuti zaposlenost u SAD-u. Ta bi shema nalagala veliko povećanje broja carinika te bi najvjerojatnije dovela do značajne ekspanzije sive ekonomije uslijed nastojanja ljudi da izbjegnu poreze. No, jesu li to doista radna mjesta koja predlagatelji prilagodbe poreza nakon prelaska granice imaju na umu? 

© Project Syndicate, 2017.