Azijske zemlje u ovom su trenutku suočene s velikim pitanjem kakvu lekciju izvući iz pobjede Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u SAD-u te iz referenduma o Brexitu u Velikoj Britaniji u kojem su britanski glasači izabrali izlazak iz Europske unije. Nažalost, težište nije tamo gdje bi trebalo biti: na geopolitičkim promjenama.
Umjesto toga, uglavnom su prevladale ekonomske priče: dok globalizacija poboljšava opće blagostanje, ona također dislocira radnike i industrije i dovodi do veće dohodovne nejednakosti, stvarajući tjeskobne elektorate koji su podržali Brexit i Trumpa. Alternativna priča tvrdi da je tehnološki napredak, više nego globalizacija, zaoštrio ekonomske nejednakosti, što je osiguralo uvjete potrebne za političke zastoje u razvijenim zemljama.

U oba slučaja, kreatori politika u gospodarstvima u nastajanju prepoznali su nejednakost kao najvažniji problem te se okupili u nastojanju poboljšavanja socijalne mobilnosti, kako bi spriječili da globalizacija i nove tehnologije istisnu njihovu srednju i radničku klasu i rasčiste put vlastitim verzijama Trumpa i Brexita. U slučaju azijskih zemalja, politički recept je jasan: pobrinuti se za populaciju koja se nalazi u nepovoljnom položaju te pružiti mogućnost prekvalifikacije i nove prilike za zapošljavanje tehnološkom višku.

Temelj populističke pobune

Naravno, sva bi se društva trebala pobrinuti o svojim najsiromašnijim članovima i maksimalno povećati socijalnu mobilnost, istovremeno nagrađujući poduzetništvo, izazivajući ljude da poboljšaju svoje stanje. No, usredotočenost na takve politike ne bi riješila javnu nenaklonost koja čini temelj populističke pobune, jer nejednakost nije njen primarni uzrok. Osjećaji izgubljene kontrole to jesu.
Čak i kad bi zemlje razriješile svoje domaće nejednakosti u raspodjeli dohotka i bogatstva te osigurale socijalnu mobilnost za sve svoje građane, i nadalje bi ostale sile koje u ovom trenutku potpiruju javno nezadovoljstvo diljem svijeta. Razmislite o SAD-u, u kojima je glavno lice ekonomske priče postao stariji, manje-obrazovani bijelac, pripadnik radničke klase koji je postao tehnološkim viškom. Brojni ljudi pripisuju Trumpovu pobjedu takvim glasačima, ali pristaše tog glavnog lica zapravo nisu imale najveći utjecaj na ishod izbora.
Prema izlaznim anketama, Trump je pridobio 53% muških diplomanata bijelaca i 52% žena bjelkinja (samo 43% iz ove posljednje skupine podržalo je Hillary Clinton); pridobio je 47% bijelih Amerikanaca u dobi između 18 i 29 godina, u usporedbi s 43% onih koji su podržali Clinton; nadmašio je Clinton s 48% prema 45% među sveukupnim bijelim diplomantima. Ti Trumpovi pristaše ne uklapaju se u stereotip koji je u središtu ekonomske priče.

Više od pola od 36% Amerikanaca koji godišnje zarađuju manje od 50.000 dolara glasalo je za gospođu Clinton i od preostalih 64%, 49% i 47% izabralo je Trumpa i Clinton, navedenim redosljedom. Stoga, siromašni su bili naklonjeniji gospođi Clinton, a bogati Trumpu. Za razliku od uvriježene priče, Trump ne duguje pobjedu ljudima koji se najviše boje ispadanja s ekonomske ljestvice.
Slična priča odigrala se u glasanju za Brexit, gdje su pobornici napuštanja EU tvrdili da navodno opterećujuće zakonodavstvo Unije i preuveličane članarine usporavaju britansko gospodarstvo. Sve to teško da sačinjava ekonomski program borbe protiv ekonomske nejednakosti i društvene isključenosti, a znakovito je da su bogati poslovnjaci ispisali najveće čekove kako bi podržali kampanju za napuštanje EU.

Rast zločina iz mržnje

Nadalje, emocije na uličnoj razini koje su doprinijele pobjedi kampanje za napuštanje EU nisu proizlazile iz dohodovne nejednakosti ili od “1%”: otuđenih siromašnih glasača koji su usmjerili svoju ljutnju na ostale otuđene ljude – osobito na migrante – ne na bogate. Ured gradonačelnika Londona izvijestio je o povećanju zločina iz mržnje od 64% tijekom šest tjedana nakon referenduma. Stoga, dok je dohodovna nejednakost možda bila dijelom pozadinske buke kampanje o Brexitu, to zacijelo nije bilo najveći problem koji su glasači za izlazak iz EU imali na umu.
Poklonici Trumpa i kampanje za napuštanje EU nisu ujedinjeni ljutnjom zbog isključenosti iz dobrobiti globalizacije, već zajedničkim osjećajem nelagode uzrokovane činjenicom da više ne mogu kontrolirati vlastite sudbine. Povećanje dohodovne nejednakosti može pogoršati njihove nevolje, ali to mogu i ostali čimbenici, što objašnjava zašto su ljudi na svim razinama distribucije dohotka suočeni sa zabrinutošću.

Doista, brojni ljudi u istočnoj Europi suočili su se s osjećajem gubitka kontrole tijekom nesmiljenih socijalističkih eksperimenata poslijeratnog razdoblja, kao i brojni Kinezi tijekom Kulturne revolucije, a u tim je društvima vidljiva dohodovna nejednakost bila minimalna. Paradoksalno, poklonici Brexita i Trumpa možda osjećaju učinke globalizacije jer se sveopća nejednakost zapravo smanjila. Najveći rezultat globalizacije bilo je izvlačenje stotina milijuna ljudi u gospodarstvima u nastajanju iz siromaštva.
Niska dohodovna nejednakost na međunarodnoj razini, a ne rastuća dohodovna nejednakost u pojedinim zemljama, uzrokuje u globalnom poretku stres bez presedana. Postoji rastući raskorak između onoga što zapadne zemlje mogu pružiti i onoga što je neophodno gospodarstvima u nastajanju. Moć transatlantske osovine koja je nekad upravljala svijetom polagano nestaje, dok je osjećaj gubitka kontrole na jednak način prisutan među političkim elitama tih zemalja, kao i među njihovim običnim građanima.

Prema novoj ravnoteži

Trump i kampanja za napuštanje EU privukla je glasače naglašavanjem veće mogućnosti da transatlantske sile mogu ponovno uspostaviti kontrolu u svjetskom poretku koji je podložan tako brzim promjenama. No, uslijed geopolitičkog uspona gospodarstava u nastajanju, osobito u Aziji, ako taj poredak ne uspostavi novu ravnotežu, ustrajat će globalna nestabilnost. Rješavanje dohodovne nejednakosti može pomoći siromašnima; ali u razvijenim zemljama to neće umanjiti njihovu zabrinutost.

© Project Syndicate, 2016.