Kad zemlje postanu nervozne po pitanju vlastite sigurnosti, često inzistiraju na smanjenju vlastite ovisnosti o stranim proizvodima, skraćivanju lanaca opskrbe i povećanju domaće proizvodnje robe. No, vodi li protekcionizam doista do poboljšanja sigurnosti? U ovom trenutku u kojem svijet lebdi na rubu pravog trgovinskog rata, trebali bismo preispitati neke od argumenata u korist protekcionizma te zatim ponovno razmotriti najveći trgovinski rat dvadesetog stoljeća.

U raspravama o trgovini obično postoji znatna količina dvoličnosti. Carine na uvoz i ostale slične mjere često se prezentiraju kao prikladni alati vanjske politike u službi općeg dobra. Međutim, ako zaobiđemo retoriku, očito je da takve mjere zapravo samo nagrađuju određene birače i svode se na nepravedan oblik oporezivanja. Američki predsjednik Donald Trump tvrdi da je trgovinski rat sredstvo za postizanje cilja.

Za njega su carine razumna reakcija na nepravedne valutne prakse te na prijetnje za nacionalnu sigurnost. Ali, naravno, tu je također i domaća politička računica: naime, carine će pomoći određenim proizvođačima i biračima na način što će učiniti robu njihovih konkurenata skupljom. Problem je u tome što carine neizbježno primoravaju domaće potrošače na plaćanje za tu subvenciju kroz više cijene.

Chamberlainove zablude
Nema ničeg novog u Trumpovoj tvrdnji koja glasi: "Trgovinski ratovi su dobri i lako ih je dobiti". To znači da možemo testirati njegovu tvrdnju u odnosu na povijesne zapise. U doba kad je Neville Chamberlain bio britanski ministar financija 1932. godine, promijenio je poziciju vlastite zemlje koja je cijelo stoljeće bila smatrana šampionom slobodne trgovine. Zabrinut uslijed britanskog dugoročnog trgovinskog deficita, najavio je novi "sustav zaštite", koji je namjeravao koristiti "za pregovore s ostalim državama koje do sada nisu pridavale puno pažnje našim prijedlozima".  Chamberlain je zaključio da je doista "mudro oboružati se instrumentom koji mora biti barem jednako učinkovit kao oni koji bi se mogli upotrebljavati za diskriminaciju nad nama na stranim tržištima".

On je zapravo utabao put za Drugi svjetski rat. Njegova je trgovinska politika oslabila Britaniju i ojačala Njemačku. U samo šest godina, njegova politika pomirenja s režimom nacističke Njemačke dosegla je vrhunac 1938. godine Münchenskim sporazumom, koji je Hitler odbacio šest mjeseci kasnije uništenjem ostatka Čehoslovačke i njenim stavljanjem pod kontrolu Trećeg Reicha. Tijekom međuratnih godina dominirao je strah od revitalizacije njemačkog nacionalizma. Za zapadne sile obuzdavanje Njemačke iziskivalo bi ili saveznički sustav ili ambiciozniji sporazum o kolektivnoj sigurnosti.

Francuska je preferirala prvu opciju i zagovarala dogovor u kojem bi njeno savezništvo s Poljskom te Malom Antantom, koja se sastojala od Čehoslovačke, Rumunjske i Jugoslavije, obuzdalo mađarski i njemački ekspanzionizam. Velika Britanija preferirala je drugu opciju i smatrala je da je Liga naroda najučinkovitiji instrument za obranu teritorijalnog integriteta.Oba su pristupa doživjela neuspjeh i rezultirala Velikom depresijom, primarno uslijed protekcionističkih politika Francuske i Britanije. Obje su zemlje iznenada prihvatile politiku visokih carina i uvoznih kvota koje daju prednost proizvodima iz njihovih prekomorskih carstava. Rezultat toga bio je da čehoslovački industrijski proizvođači te rumunjski i jugoslavenski poljoprivredni izvoznici nisu više mogli prodavati zapadnoj Europi.

Oni su umjesto toga postali sve ovisniji o nacističkoj Njemačkoj, s ekonomskog i političkog aspekta. Slično je bilo i s Poljskom, koja je 1934. godine, nakon carinskog rata s Njemačkom u 1920-ima i ranim 1930-ima, ušla u sporazum s nacističkim režimom o neprovođenju agresije. Tijekom svih tih događaja, Liga naroda i ostala multilateralna tijela pokušala su organizirati konferencije i summite u cilju zaustavljanja kretanja prema protekcionizmu.

No, sve te isprazne govorancije nisu ništa postigle. Tijekom Velike depresije, optužbe o valutnim manipulacijama sačinjavale su primarni poticaj za protekcionističke mjere. Danas se može čuti ista vrsta retorike od Trumpa, kad kritizira američke Federalne rezerve zbog zaoštravanja monetarne politike i kad tvrdi, netočno, da Kina na umjetan način deprecira juan. Lekcija Velike depresije jasna je: trgovinski ratovi koji su bili namijenjeni jačanju nacionalne sigurnosti zapravo ju narušavaju. To osobito vrijedi u slučaju obrambenih saveza, jer trgovinske barijere primoravaju saveznike na uspostavu čvršćih veza upravo s revizionističkim silama koje je trebalo obuzdati.

Imaju li izbora?
Upravo takvom scenariju svjedočimo danas. Trumpova protekcionistička retorika reakcija je na dramatičan uspon Kine. Međutim, pokretanjem carinskog rata koji također utječe na Europsku uniju i Kanadu, Trump postiže da se Kina doima atraktivnijim partnerom od SAD-a. Trump i predsjednik Europske komisije Jean-Clade Juncker zasigurno su sada postigli preliminarni sporazum o deeskalaciji carinske borbe između SAD-a i Europske unije.

No, Trump je već nanio štetu transatlantskom savezu. Poput susjeda Njemačke u 1930-ima, Europa i Kanada mogle bi pomisliti da nemaju izbora te da moraju potražiti otvorenijeg, ili bare stabilnijeg, partnera.           Trumpovo putovanje u Europu prošlog mjeseca dalo je velik doprinos uništenju saveza koji su održavali globalnu stabilnost od kraja Drugog svjetskog rata. Također, njegova samo-ponižavajuća konferencija s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom sadržavala je popriličnu količinu pomirenja u stilu Chamberlaina. Kad bi Trump doista želio povećati privlačnost Kine na globalnoj razini, tada ne bi mogao učiniti ništa gore od nastavka svog rata sa slobodnom trgovinom i multilateralnim institucijama koje su nastale iz ruševina 1945. godine.

© Project Syndicate, 2018.