Rimčeva električna jurilica Concept One za milijun dolara. Modularni drveni stol Modulos za tisuću eura. STEMI-jev robot za 2000 kuna. Bellabeatova pametni nakit Leaf za tisuću kuna. Kishin pametni kišobran Marshmallow Frosting za 130 dolara.

Vitastiqov istoimeni nutricionistički mjerač za 130 dolara. Baggizmov pametni novčanik Wiseward za sto dolara. Board gamovi Machine Arcane po cijeni od 500 kuna, samo neki su od proizvoda hrvatskih startupa koji se na tržištu ne natječu primarno cijenom već kvalitetom. U Hrvatskoj su ovakvi proizvodi, kao i njihovi startupi, rijetke biljke. Malo tko ih razumije. U državi koja se 27 godina gradila na uvozu teško je mnogima objasniti kako se može uspjeti s ekskluzivnim cijenama. Pravilo je dosad bilo pronađi vani nešto jeftinije i zatim: uvozi, uvozi, uvozi!

Tko bi to platio?
Koliko je to pravilo ukorijenjeno u Hrvatskoj, možda najbolje ukazuje činjenica da u posljednje vrijeme mnogi puleni našeg gospodarstva rasprodaju svoje biznise. Posluju u različitim industrijama, ali im se svima odreda izlizao poslovni model. Naime, uvoz malo čega može uspjeti u državi koja izvozi ono najvažnije: potrošače. Pogotovo nakon pada simbola takvog modela vođenja gospodarstva. Nije takvo razmišljanje ograničeno samo na "tradicionalne" poduzetnike. Ono je duboko ukorijenjeno i u javnosti koja ga izražava kroz narodne mudrosti. Ne treba se zato čuditi zašto se mnogi i danas pitaju koliko je automobila Rimac prodao, prešućujući srž onoga što ih stvarno zanima, a to je: "Zašto bi itko platio milijun dolara za električni automobil proizveden u Hrvatskoj?" Slično pitanje ovih su si dana postavljali neki nakon što su otkrili da se Modulos, modularni stol od pune slavonske hrastovine proizveden nedaleko Slavonskog Broda prodaje po cijeni većoj od tisuću eura. Pa tko bi to platio, pitali su se.

Nisu pasivni igrači 
Srećom, Concept One, Modulos, Leaf, Kishu, Vitastiq, Wiseward i Machinu Arcanu iznjedrila je nova generacija poduzetnika. Oni su vjerojatno najveći potencijal u Hrvatskoj. No, nisu poput softveraša okupljeni pod istom industrijskom kapom pa ih je mnogo teže prepoznati. Oni su ti koji zapravo pokazuju kako bi Hrvatska mogla izgledati da razvije vlastitu Industriju 4.0. Bave se svačim od proizvodnje elektronike preko nakita, kišobrana, novčanika do igara; ali im je zajedničko mnogo toga. Najočitije, uz visoku cijenu, je da proizvode za izvoz. Svaki od njihovih proizvoda ima veze s visokom tehnologijom i kreativnim industrijama te je na svoj način globalno jedinstven.

Vodi ih nova generacija hrvatskih poduzetnika kojima povod za prodaju svojih biznisa ne bi bili problemi u Agrokoru već značajan porast vrijednosti njihovih biznisa. Ali poslovno gledano, najvažnija stvar koja ih spaja je da sebe ne doživljavaju kao pasivne igrače na tržištu već unose nanj novu vrijednost. Ulažu u istraživanja i razvoj te kreiraju nove, fizičke proizvode. Tamo gdje im na putu stoji arhaična i uvoznička hrvatska regulativa, oni koriste legalne načine kako da te probleme premoste izvana. Hrvatski biznis danas može imati sjedište bilo gdje u Europskoj uniji. Bankovni račun također, zaposlenike po cijelom svijetu, proizvodnju također. Dovoljno je samo spoznati da u Hrvatskoj živi vjerojatno manje od četiri milijuna stanovnika.

Da su sve države po broju stanovnika iste, Hrvatska bi bila tek jedna od čak 2000 država. Toliko je naše domaće tržište malo, a ono globalno veliko. Toliko je puta na svijetu više potrošača koji su spremni platiti vrijedne automobile, stolove, novčanike i igre. Usto, ne možete sve te potrošače usporediti s našim dobrostojećim potrošačima. U Hrvatskoj kad veliki potrošači pomisle na jurilicu onda im srce kuca za onom koja se njedri pod talijanskim ili njemačkim stijegom. Kad pomisle na stol onda im srce zatitra za talijanskim ili pak danskim. Kad pomisle na robote zanimaju ih japanski. No, na velikom, globalnom tržištu ima iznimaka koje žele i hrvatske kvalitetne proizvode. Sasvim dovoljno za početak.

Modularni biznisi 
K tome, nije ekskluzivna cijena za ekskluzivan proizvod sve. Većina novih, hrvatskih biznisa gradi se modularno. Rimcu je automobil od milijun dolara tek pokazna vježba za niz tehnologija koje prodaje i na kojima je izgradio tvrtku s 250 zaposlenih. Modulos prodaje stol, ali pravi profit donosit će mu moduli. Uspjeh hrvatske startup zajednice trebalo bi mjeriti i kroz uspjeh ovakvih startupa, kojima prodajni kanali i distribucija nisu jednostavni kao softverašima. I koji imaju potrebu svoje proizvode fizički izraditi pa se zato suočavaju s mnogo realnih poslovnih problema u Hrvatskoj. Rimac je dokaz da se to može u Hrvatskoj.