Od stupanja na dužnost ministar poljoprivrede Davor Romić nije puno istupao u javnosti, ali se kroz specijalizirane emisije za selo i poljoprivredu na hrvatskom radiju i TV obratio svojoj zainteresiranoj bazi. Vjerujem da je svima koji su pozorno slušali njegove prve ocjene, razmišljanja o sektoru i aktivnosti koje najavljuje dali puno nade i optimističniji pogled na daljnji razvoj sektora i način rada sa poljoprivrednim proizvođačima, seljacima i ljudima koji žive na ruralnom prostoru, ali i stručnom zainteresiranom javnošću.

Prvi koraci koje najavljuje ministar poljoprivrede dugo se očekuju i vjerujem da će u provođenje aktivnosti koje najavljuje ministar imati svesrdnu podršku svih sudionika u sektoru proizvodnje hrane. Dugo vremena se poljoprivrednici prikazuju u prilično negativnom kontekstu velikih apetita za isplatom što većih poticaja i velikih transfera iz državnog proračuna koji nisu urodili davanjem adekvatnih rezultata u poljoprivrednoj proizvodnji i doprinosu nacionalnoj ekonomiji. Sitaucija na selu i ruralnom prostoru uglavnom je loša, depopulacija je velika, farme i poljoprivredni biznisi propadaju, a ljudi odlaze. Nikakvi poticaji to ne mogu spriječiti.

Veliki broj gospodarstva bavi se poljoprivredom kao tradicionalnom dopunskom proizvodnjom, dopunskim izvorom prihoda pa i hobijem. S druge strane, tu je i velik broj staračkih domaćinstava kojima je poljoprivredno gospodarstvo način života, koji svoje proizvode koriste isključivo za osobnu upotrebu, ali ne stvaraju vrijednost u ukupnoj poljoprivrednoj proizvodnji. U ruralnim prostorima se često zaposleno stanovništvo poljoprivredom bavi uz rad, najčešće u javnom sektoru. Sve govori da zapravo imamo mali broj ozbiljnih poljoprivrednih proizvođača, te da je pretežiti dio poljoprivrednog sektora usmjeren na tradicionalnu netržišnu proizvodnju.

Borba za zemljište
Borba za poljoprivredno zemljište je često na rubu fizičkih obračuna među poljoprivrednim proizvođačima te može eskalirati pobunom i prosvjedima, a s druge strane imamo velike površine neobrađenog i zapuštenog privatnog i državnog poljoprivrednom zemljišta. Ministar je najavio nekoliko velikih koraka u radu minstarstva te zadatke koje će rješavati sa svojim timom suradnika. Posebno ističem izradu Strategije poljoprivredne proizvodnje i preteće prehrambne industrije.  Potpuno je jasno da je nužno povezati prekinute vertikalne vrijednosne lance između poljoprivrednih proizvođača i prehrambeno-prerađivačke industrije (koji su uspostavljeni jedino kod velikih integriranih sustava).

Prehrambeno-prerađivačka industrija snažno se oslanja na uvozne sirovine, dok neudruženi poljoprivredni proizvođači svoje proizvode nemaju kome plasirati. Bez strateškog dokumenta sektora teško se može reći u kojem pravcu ide hrvatska poljoprivreda, koji su ciljevi, što želimo postići, na koji način i kojim tempom. Dok ne budemo imali konkretne odgovore na ta pitanja, svatko u sektoru će i dalje vući na svoju stranu, svi će imati svoje ideje, svoja najbolja rješenja i sve aktivnosti koje će se poduzimati bit će dobre ili izrazito loše (ovisno o tome tko ih poduzima ili komentira) jer se ne zna koji cilj želimo ostvariti. Kada ne znaš cilj do kojeg trebaš doći svi putevi su dobri.

Nužne su brze promjene
Hrvatska je prehrambeno ovisna zemlja o uvozu odnosno svoje potrebe za hranom ispunjava kupnjom na zajedničkom tržištu EU. S druge strane, Hrvatska ima mnogobrojne potencijale i neiskorištene resurse. Ulaskom u EU pružile nam se šanse da svoju proizvodnju hrane, svoju poljoprivredu i preradu poljoprivrednih proizvoda podignemo na znatno višu razinu kroz korištenje fondova, ali i učenjem, stjecanjem novih iskustava, prihvaćanjem najboljih praksi i znanja od onih koji u puno lošijim uvjetima i sa manje resursa ostvaruju fantastične rezultate. Hrvatska je ulaskom u EU stekla velike šanse, ali i izazove. Na jedinstvenom zajedničkom tržištu konkurencija je snažna.

Njoj se možemo oduprijeti ako bitno unaprijedimo svoje poslovanje, svoju produktivnost i tako ojačamo konkurentnost. To je jedini način da počnemo proizvoditi za svoje potrebe, a kod pojedinih proizvoda imamo i lijepe šanse u izvozu. Za bolje rezultate moramo se brzo mijenjati jer suvremena proizvodnja hrane u EU, ali i na mnogim drugim svjetskim tržištima ide snažno naprijed. Zato je odlično da je ministar utvrdio da je Hrvatskoj nužno što prije utvrditi jasnu viziju što želi od poljoprivredne proizvodnje, koja je budućnost proizvodnje hrane te da je potrebno donošenje Strateškog dokumenta razvoja proizvodnje hrane u RH. U izradu takvog dokumenta trebalo bi uključiti sve dionike ovog sektora, udruge poljoprivrednika, velike kompanije, komore te obrazovne i znanstvene institucije koje imaju veliku odgovornost za stanje sektora.

Potrebno je utvrditi strateške dugoročne ciljeve i prioritete pa i ključne sektore, točno adresirati nosioce provedbe utvrđenih aktivnosti i rokove izvršenja. Nakon izrade takvog dokumenta biti će puno lakše voditi politike, izrađivati operativne programe pa učinkovitije povlačiti sredstva iz fondova namjenjenih poljoprivredi, ali i drugih EU fondova. Mišljenja sam da tražene izmjene Program izravnih plaćanja i Program ruralnom razvoja trebaju biti utemeljene na Strategiji. Tek tada se može reći što mi time potporama želimo postići. Tek tada će i one biti utemeljene na strateškom dokumentu donijetom u Hrvatskom Saboru, a ne na Povjerenstvu ministarstva poljoprivrede.

Nedostatak znanja i iskustva
Izrada strategije je složen i sveobuhvatan posao, ali on se može napraviti uz dobru pripremu i stručnu potporu za nekoliko mjeseci. Problem je što Ministarstvo poljoprivrede nema dovoljne adminstrativne kapacitet za izradu takvog projekta, niti znanja i iskustva za koordiniranje većeg broja učesnika. Zato će najveći teret morati iznijeti stručnjaci izvan sustava ministarstva, HGK, HUP, HPK, sektorska udruženja proizvođača, akademska zajednica pa i stručnjaci, koje će trebati dobro koordinirati i voditi u radu.

Izrada takvog opsežnog strateškog dokumenta zahtijeva nekoliko faza: 1. Kvalitetna komparativna  analiza. 2. Identifiakcija ključnih tržišnih sektora, utvrđivanje strateških ciljeva, definiranje ključnih pokretača za svaki segment lanca vrijednosti, ocjena resursa i identifikacija ključnih podupiratelja. 3. Izrada nacrta Strategije, ciljana rasprava, razvoj akcijskih planova s rokovima i nositeljima izvršenja. Jedna od odlučujućih aktivnosti za uspjeh cijelog projekta je  komunikacija sa sektorom i pridobivanje svih sudionika za pozitivan stav u provođenju dogovorenih mjera i aktivnosti.