U samom početku Europska unija bila je ono što psiholozi nazivaju "fantastičnim objektom", poželjan cilj koji nadahnjuje maštu ljudi. Osobno sam je smatrao utjelovljenjem otvorenog društva, savezom samostalnih država koje se odriču dijela svoje suverenosti za opće dobro i formiraju uniju kojom ne dominira niti jedna država, niti jedna narodnost.Kriza eura pretvorila je, međutim, Europsku uniju u nešto potpuno drukčije. Članice su danas podijeljene u dvije skupine, na vjerovnike i dužnike, a vjerovnici vode igru. Kao najveća i najvjerodostojnija država vjerovnik, Njemačka je sada u dominantnom položaju. Zemlje dužnici plaćaju joj vrlo visoke premije rizika ne bi li financirala njihove dugove, što se odražava u visokim troškovima zaduživanja u njihovim gospodarstvima. To ih je poguralo natrag u vrtlog deflacije i stavilo u potencijalno trajno nepovoljan položaj u odnosu na zemlje vjerovnike. Ovakav ishod nije rezultat namjerna plana nego niza političkih pogrešaka i propusta. Njemačka ne želi preuzeti dominantni položaj u Europi te nevoljko prihvaća obveze i odgovornosti koje taj položaj podrazumijeva. Slobodno to nazovite tragedijom Europske unije.

Produbljivanje jaza

No, najnoviji razvoj događaja daje nam nadu i pobuđuje optimizam. Vlasti sada poduzimaju korake kojima pokušavaju ispraviti pogreške, osobito odlukom o formiranju bankarske unije i pokretanju programa izravnih monetarnih transakcija, što bi omogućilo nesmetane intervencije Europske središnje banke (ECB) na tržištima državnih obveznica. Istodobno uvjeravaju financijska tržišta kako euro neće nikamo otići. Sve to moglo bi se pokazati kao prekretnica ako se ti koraci prikladno utvrde dodatnim nastojanjima prema ostvarenju cilja jače integracije.Na žalost, tragedija koja se trenutačno odvija u Europskoj uniji obično se hrani takvim naznakama nade. Njemačka je i dalje voljna odraditi goli minimum i ništa više da bi se eurozona održala na okupu, a najnoviji potezi Europske unije samo jačaju njemački otpor prema daljnjim ustupcima. Time će se produbiti i produljiti razlika između zemalja vjerovnika i zemalja dužnika. Sve dublji jaz u pogledu gospodarskih rezultata i političke dominantnosti za Europsku uniju predstavlja mogućnost budućnosti tako sumorne da joj se jednostavno ne smije dopustiti prelazak u trajno stanje. Mora postojati određeni način kako to spriječiti – konačno, povijest nije predodređena. Europsku uniju, isprva osmišljenu kao instrument solidarnosti, danas na okupu drži puka nužnost. A time se ne postiže skladno partnerstvo. Jedini način kako preusmjeriti taj trend jest oživljavanje duha solidarnosti, koji je na samome početku udahnuo život europskome projektu.

Zapeli u Grčkoj

U tu svrhu nedavno sam osnovao Open Society Initiative for Europe (OSIFE). Time sam dao do znanja da je najbolje mjesto za početak upravo ona država u kojoj su trenutne političke mjere prouzročile najviše patnje građanstva: Grčka. Ljudi koji ondje snose najveći teret nisu osobe koje su zloporabile sustav i uzrokovale krizu. Sudbina brojnih migranata i tražitelja azila koji su zapeli u Grčkoj cijepa mi srce na pola. No, njihove nevolje ne smiju se sagledati odvojeno od nevolja samih Grka jer inicijativom usmjerenom samo na migrante dodatno bismo ojačali rastuću ksenfobiju i ekstremizam u Grčkoj. Nisam znao kako pristupiti ovom naizgled nerješivom problemu sve do nedavnog posjeta Stockholmu, gdje se obilježavala stota obljetnica rođenja Raoula Wallenberga.

Taj je događaj oživio moja sjećanja na Drugi svjetski rat, katastrofu iz koje je rođena Europska unija. Wallenberg je bio junak koji je spasio živote brojnih židova u Budimpešti, mojemu rodnom gradu, tako što je uspostavio lanac švedskih sigurnih kuća. Tijekom njemačke okupacije i moj je otac bio junak. Pridonio je spasu vlastite obitelji, mnogim prijateljima te brojnim drugim osobama. Naučio me da se surovoj stvarnosti treba uspostaviti, a ne pasivno joj se prepustiti. Upravo to dalo mi je ovu ideju. U Grčkoj ćemo osnovati niz kuća solidarnosti koje će služiti kao društveni centri za lokalno stanovništvo, a migrantima osigurati hranu i sklonište. Već postoje brojne pučke kuhinje, a i nastojanja organizacija civilnog društva za pomoć migrantima su hvalevrijedna, no te inicijative jednostavno se ne mogu nositi s razmjerima problema. Ono što ja imam na umu jest jačanje tih inicijativa. Europska azilantska politika je podbacila. Izbjeglice se moraju prijaviti u zemlji članici u kojoj uđu u EU, no grčka vlada jednostavno ne uspijeva obraditi sve slučajeve. Stoga je oko 60.000 izbjeglica koji su se pokušali prijaviti zadržano u centrima za privremeni boravak, u kojima su uvjeti nehumani. A migranti koji se ne registriraju i žive na ulici redovito doživljavaju napade huligana ili članova neofašističke stranke Zlatne zore.

Projekt za europski proračun

U Švedskoj su migrantska i azilantska politika vrhunski prioriteti. Norveška je zabrinuta zbog sudbine migranata u Grčkoj. Dakle, obje te zemlje sjajni su kandidati za potporu programa kuća solidarnosti. A i ostale dobrostojeće zemlje mogle bi im se pridružiti. OSIFE je spreman pružiti potporu ovoj inicijativi, a nadam se da će i ostale slične fundacije učiniti isto. No, to mora biti europski projekt, projekt koji se u konačnici mora uvući u europski proračun. Trenutno stranka Zlatna zora jača svoj položaj pružanjem socijalne pomoći Grcima, a istodobno napada migrante. Inicijativa koju ja predlažem ponudila bi pozitivnu alternativu tome temeljenu na solidarnosti, solidarnosti Europljana prema Grcima i Grka prema migrantima. Bila bi to praktična demonstracija duha koji bi trebao prožimati cijelu Europsku uniju. Prvom prilikom namjeravam u Grčku poslati ekipu za procjenu potreba, koja će stupiti u kontakt s vlastima, ali i ljudima te organizacijama koje već pružaju pomoć potrebitima. Zajedno će izraditi plan za koji nam je potrebna podrška cijele javnosti. Cilj mi je oživjeti ideju Europske unije kao instrumenta solidarnosti, a ne samo discipline.

© Project Syndicate, 2012.

George Soros, predsjednik je organizacije Soros Fund Management i Instituta otvoreno društvo