Evo i to se dogodilo – čovjek se ispričava što je zaposlio strane radnike iz Ukrajine. Na jednoj od naših nacionalnih televizija poljoprivrednik kojem je vrijeme berbe breskvi objašnjava kako je još na zimu pod psihozom i utjecajem priča kako nigdje nema radnika reagirao, nazvao agenciju iz Zagreba i ugovorio radnike iz Ukrajine. 

Nije on to napravio jer nije domoljub i što ne bi zaposlio poštene hrvatske radnike, već zbog psihoze koja je stvorena oko nedostatka radne snage. Nije on to, eto ga, napravio iz čiste poduzetničke računice koja kaže da je dovođenje radnika preko agencije iz Zagreba puno isplativije i uz puno manje papirologije, već zbog psihoze. I sada se njemu javljaju domaći radnici, čak neki srednjoškolci koji žele zaraditi za maturalac i čini se kao da je čovjeku neugodno, jer eto tu su već Ukrajinci koji se, da stvar bude gora, teško nose s najezdom komaraca koja hara Slavonijom.

Prekasna reakcija vlasti
Ovaj simpatičan štiklec koji smo prošlog tjedna mogli gledati na televiziji, a koji je prenijelo i puno portala, ustvari je pokazatelj apsurdne situacije u kojoj, kao i u puno drugih stvari u našoj državi, najčešće dobra, ali i loša rješenja dolaze iz straha i psihoze, a nikada iz promišljanja.

Poslodavci koji od početka godine upozoravaju na problem koji će nam se dogoditi u sezoni, a upozoravaju na njega ustvari još od prošle godine, dočekali su strah i psihozu kod vlastodržaca pa su dobili povećanje kvota za uvoz stranih radnika – naravno prekasno jer sezona je već počela i tko sada traži kuhara ili konobara znači da je aranžmane prodavao svjestan da goste nema tko posluživati ili hraniti. Građevinari koji su se zatekli u situaciji kada odbijaju poslove jer ih nema tko raditi isto su sada dočekali da vlastodršce stigne psihoza i strah pa da mogu pronaći recimo pristojnog fasadera na stranom tržištu, a ne da otkazuju i odbijaju poslove.

I reći će neki nikad nije kasno, bolje sada nego iduće godine kada ćemo i ovako promijeniti pravila za nezaposlene i one koji ne žele raditi te poslodavcima osigurati dovoljan broj potrebitih radnika.  I naravno, uz sve to usred straha i psihoze dolazi vijest o radnicima s Filipina koji su voljni doći i raditi za 3500 kuna. Slično kako su žene s Filipina nekada bile voljne doći i pomoći samcima u zasnivanju obitelji – čak se pričalo o masovnom uvozu Filipinki u slabo napučene krajeve Hrvatske, a to je pričao ni manje ni više nego svećenik don Anđelko Kaćunko.

Nismo društvo planiranja
Eto nekako se čini da se stvari riješe same od sebe i to najviše iz psihoze i straha. Jer koga briga za analize koje bi pokazale da možda u bazenu nezaposlenih njih 30 posto jednostavno nije zaposlivo niti će ikada biti. Koga briga za promišljanje o tome koje su to naše strateške industrije ili naši strateški sektori za koje treba obrazovati visokokvalificirane radnike, a ne podizati kvote za upis na fakultete čiji diplomanti onda pune burzu rada.

Koga briga za visoka davanja na plaće i činjenicu kako je spomenutom poljoprivredniku nekih dva ili tri puta jeftinije uzeti radnike preko agencije iz Zagreba nago nekoga zapošljavati ili se baviti papirologijom za uvoz jednog ili više radnika. Mi jednostavno nismo društvo planiranja. Postali smo društvo psihoze i straha iz kojih se vuku ponekad dobri, a ponekad katastrofalni potezi.

Ta stanja ponajviše odgovaraju onima koji ne žele planirati ili stvarati dugoročne vizije. Ako se sjetimo kako je tržište rada izgledalo prije nekoliko godina – onda je u stvari bilo isto.

Poslodavci koji nisu plaćali radnike na vrijeme imali su jedan jednostavni argument izvučen iz psihoze i straha – ako nećeš raditi ima ih na burzi koji hoće. I zanimljivo, oni poslodavci koji su tada planirali i vukli drugačije poteze nemaju toliko problema s radnom snagom, a nemaju ni psihoze i straha.  Jer oni koji su trpali sezonce u garaže i šupe sada imaju problem, oni koji su nagrađivali radnike nemaju. A država koja nije uredila stanje i procese kako treba uvijek će imati problema – i kada je višak nezaposlenih i kada je manjak radnika jer tada ostaju samo psihoza i strah.