Teza Andyja Warhola kako će u budućnosti svi biti popularni na 15 minuta tek zadnjih godina poprimila je svoje zlokobno i nimalo ugodno značenje. Tamo šezdesetih godina prošlog stoljeća morala je ta teza zvučati malo čudno, medijima i smiješno, a ljudima čak nerazumljivo.

Međutim, danas u eri društvenih mreža, bezbroj internetskih portala, blogova i mobilne tehnologije teza postavljena tih davnih godina zvuči zastrašujuće jer u sebi više ne nosi osjećaj slobode kroz koji ukazuje kako će svaka individua na ovom svijetu (obrazovana, pametna, elokventna i sl.) dobiti svoj zasluženi prostor kako bi to možda tada tumačili neki futuristi (utopisti), već u sebi sadrži toliko jednostavnu, a istinitu bit populizma koji banalnostima sigurno i brzo sve nas vodi u propast.

Lako šire nakaradne ideje
Naime, ako pogledamo političku, gospodarsku, kulturnu i bilo koju drugu scenu zapadne Europe, ali i šire, sve više u ovom trenutku isplivavaju beznačajne Instagram fotografije i pompozni, nimalo promišljeni, plitki Twitter ili Facebook komentari. Toga je bilo i prije društvenih mreža – vodili su se slični isprazni razgovori u kavanama, a u pojedinim trećerazrednim tiskovinama objavljivale su se smiješne priče i nevažne fotografije.

Zasigurno je u to doba neki lik koji vjeruje da je Zemlja ravna ploča ili neki koji vjeruje kako su Dachau ili Auschwitz bili odmarališta promakao budnom oku urednika i osvanuo u nekom lokalnom ili kvartovskom glasilu u kojem ga je primijetilo još dvoje istomišljenika, ali kako nije bilo mjesta stanovanja i adrese čak ga nisu mogli niti kontaktirati. Danas takvi ljudi objavljuju na društvenim mrežama i imaju tisuće sljedbenika s kojima se lako dopisuju, povezuju i sl. I puno lakše bez novinarskog propitivanja plasiraju svoje nakaradne ideje i privlače stotine drugih.

Ukratko, imaju svojih 15 minuta slave i tu počinje problem. Kada je Andy Warhol rekao 15 minuta možda je stvarno znao o čemu govori. Jer 15 minuta je sasvim dovoljno da se nekoga vidi, malo promisli o onome što je rekao, ali je nakon toga isto toliko vremena potrebno da ga se zaboravi. Današnji, naši moderni "15-minutaši" ne samo da traju daleko dulje već i ulaze u sfere gdje im u doba Andyja Warhola nije bilo mjesta. Danas 15-minutni autori razvijenog Zapada osnivaju političke stranke, ulaze u biznise, kulturu i, što je najopasnije, ulaze u vodeće medije.

Njihovih 15 minuta lako bi moglo postati naš cijeli životni vijek, a to se nikako ne smije dogoditi. Ne smije se dogoditi prije svega jer nas prebrzo i prelako odmiču od važnih tema. Primjerice, tema poput Agrokora ili Uljanika. Za "15-minutaše" sva pitanja, a posebice ona oko kojih se lome koplja idealna su prilika za isprazni selfie, nikako konstruktivnu raspravu. Agrokor je prilika za selfie s čokoladama, a Uljanik za selfie u "trlišu" i to je to. Može se te selfije ponavljati ili popratiti nekim mudrim tweetom, ali u tih 15 minuta sve počinje i staje jer već se bore za nekih novih 15 minuta bez obzira na destrukciju koju izazivaju s onih prethodnih. 

Uloga starih medija
Nije kasno i pametniji dio razvijenog Zapada, a ovdje se radi i o Hrvatskoj, trebao bi se probuditi i početi prakticirati svojih 24 sata slave, svojih 1440 minuta slave i ne posustati i popustiti pred naletom "15-minutaša". Jer, ako se ovako nastavi ubrzo ćemo živjeti u svijetu vladavine "15-minutaša", a u takvom svijetu nema se vremena za konstruktivnija rješenja bilo kojeg pitanja – političkog, gospodarskog ili kulturnog, a o obrazovanju da ne govorimo. Ovdje je velika i iznimno važna i uloga starih, vodećih medija koji će morati u jednom trenutku odlučiti zaslužuje li baš svatko 15 minuta slave ili ipak neki zaslužuju zaborav u sekundi.