Topovi ili putar (hrana)? Klasična ekonomska dvojba o korištenju ograničenih resursa za Hrvatsku u 21. stoljeću postaje doslovan izbor. Na stolu Vlade uskoro bi se trebala naći odluka o povećanju izdvajanja za vojsku prema NATO standardu od 2 posto BDP-a. Istovremeno, Vlada priprema novi paket mirovinskih zakona kojima će se efektivno demontirati II. mirovinski stup jer novca za postojeći sustav, kaže Vlada Andreja Plenkovića, naprosto nema. Oba su izbora trajna i koštaju slično: popravljanje mirovinskog sustava 0,6 posto BDP-a godišnje, vojska 0,7 posto. Odluci o većim izdvajanjima za obranu prethode mjeseci i mjeseci medijskih kampanja o nacionalnim ugrozama, vijesti naoružavanju susjeda, usklici da je vojska brend. Da ne spominjemo jeftino manipuliranje strahom i domoljubljem kako bi se opravdala nabavka (pra)starih vojnih aviona i općenito veća potrošnja javnog novca za vojne namjene.

Famoznih 2 posto

Brojke, međutim, i u ovom slučaju potvrđuju da su savršen alat za manipulaciju. Točno je da prema NATO standardima Hrvatska troši 1,3 posto BDP-a za obranu, a preporuka je (ne obveza!) da izdvajaju dva posto. Ne bi li zaobišle taj prag te novac usmjerile u druge javne potrebe, članice štošta proturaju pod izdatke za obranu. Susjedna Italija, primjerice, svoje Carabinijere. Da su u Sjevernoatlantskom savezu toga itekako svjesni, svjedoči zahtjev američkog predsjednika Donalda Trumpa koji je od članica zatražio dizanje praga na najmanje 4 posto BDP-a. Vjerojatno računajući, da i uz svakakve kreativne računice, do tog iznosa se neće doći bez stvarno veće potrošnje za obranu.

Vrag je, naravno, u detalju. Hrvatska nije usporediva s ostalim članicama jer po NATO standardima izdvajanja za obranu uključuju mirovine vojnog osoblja, a njih se u tih 1,3 posto uopće ne prikazuje jer su izdvojene u redovnom mirovinskom sustavu. One su ‘teške’ između 1,2 i 1,3 posto BDP-a, a iznos im je u uzlaznoj putanji budući da se tek očekuje široka realizacija novih prava koje je omogućio zakon ministra Tome Medveda. Drugim riječima, da se prikažu u računici, crno na bijelo bi se pokazalo da Hrvatska izdvaja oko 2,8 posto BDP-a za obranu. S tim trebao biti zadovoljan i Donald Trump, ako ne i već ministar Damir Krstičević.

Ugroze na sve strane

Dok ministar obrane i Vlada ugroze vide na sve strane opravdavajući militarizaciju društva kojem je to zadnje što mu zaista treba 24 godine nakon rata, istovremeno su za realne prijetnje slijepi. Činjenica da se mirovinski sustav izbušio desecima iznimki, prijevremenim umirovljenima i štancanjem povlaštenih mirovina stvari su dovedene do apsurda. Umjesto da riješi problem dodatka od 27 posto za one koji će mirovinu primati kombinirano iz prvog i drugog stupa, rješenje ministra Marka Pavića je potpuno odustajanje od mirovinske reforme. Naime, novca za ispravljanje te nepravde nema pa je Pavić odlučio ponuditi “izbor” osiguranicima u II. stupu. Ako se vrate u prvi stup i državi poklone svoju štednju (u prosjeku 300.000 kuna) imat će 30-ak posto veću mirovinu.

Kako će se to isplatiti svima osim sretnicima s plaćom trostruko većom od prosjeka, realno je kolabiranje drugog stupa. Proračun i javni dug bit će “kolateralne žrtve” kojim će sjesti oko 85 milijardi kuna. Savršeno za kupovanje glasova u narednih 20-ak godina, a tko će kasnije isplaćivati mirovine kad se novac potroši, a demografija učini svoje, sigurno neće biti problem ni Andreja Plenkovića ni Marka Pavića ni Damira Krstičevića.

U isto vrijeme, zemlje poput Austrije, Švedske ili Njemačke, u koje hrvatski građani najviše iseljavaju, izdvajaju minimalno za obranu, a maksimalno za istraživanje i razvoj (R&D). Švedska za obranu daje 1%, Njemačka 1,2%, Austrija 0,7%, Slovenija primjerice, niti jedan posto (podaci SIPRI instituta). Ali zato za R&D, pokazuje Eurostat, daju: Švedska 3,25%, Njemačka 2,94%, Austrija 3,09%, susjedna Slovenija 2%. Europski target je 3 posto, a Hrvatska ga ni ne pokušava postaviti za cilj. Mi za R&D, temelj za inovacije bez kojih nema rasta BDP-a, izdvajamo bijednih 0,85 posto BDP-a. Želi li efikasniju obranu, ministar Krstičević mogao bi se pozabaviti činjenicom da se od tih 1,3 posto BDP-a na obranu čak 63 posto potroši na tekuće izdatke, a samo 9 posto na opremu. Problem je u strukturi potrošnje za obranu, to je zapravo problem čitavog javnog sektora, neopravdanih zapošljavanja i uhljebljivanja kojeg je MORH preslika.

Razvoja nema bez ulaganja u znanost i obrazovanje, bez poticanja istraživanja i inovacija. To su odavno shvatile sve uspješne zemlje, iste one koje su destinacija 300+ tisuća svih koji su dosad iselili iz Hrvatske.