U posljednjih nekoliko mjeseci gotovo je nemoguće pročitati neki tekst u zapadnim medijima koji govori o ekonomiji, a da se u njemu ne provuče pitanje plaća.

Kada ćemo u svojim novčanicima osjetiti oporavak gospodarstva, kada će plaće konačno početi rasti – vrišti s novinskih stranica i malih ekrana gotovo svih američkih, britanskih ili europskih medija. I kada atraktivna voditeljica Bloombergove emisije Smart Street, poznata novinarka Trish Regan, postavi to jednostavno i zdravorazumsko pitanje svojim gostima u studiju, sve odreda uvaženim ekonomskim i financijskim stručnjacima, zauzvrat dobije zamuckivanje i uopćene fraze o "potrebi snažnijeg ekonomskog rasta".

U čemu je 'kvaka'?
Pa koliko je to potrebno da ekonomija počne "snažnije rasti"? Iz hrvatske žablje perspektive oporavak najvećih svjetskih gospodarstava izgleda kao iz bajke. Amerika raste po stopi od tri posto, Britanija još i više i na putu je da ove godine ostvari najbrži rast u skupini sedam najrazvijenijih svjetskih gospodarstava (G7). Doduše, eurozona je vrlo slabašna i sve se glasnije spominje njezino novo poniranje u recesiju. Ipak, iako je zaposlenost na Zapadu vrlo blizu najviših razina ikad, zaposleni rade za sve manje novca.Dvije države u tom su pogledu posebno zanimljive – SAD i Velika Britanija. Obje su značajno snizile nezaposlenost i bilježe sasvim solidan gospodarski rast.

Tako je američka stopa nezaposlenosti trenutno na 5,9 posto, pa su tako Sjedinjene Američke Države vrlo blizu pune zaposlenosti kada se stopa nezaposlenosti kreće između 5,2 i 5,5 posto, kako to definira tamošnja središnja banka. Na šest posto nalazi se i stopa nezaposlenosti u Velikoj Britaniji. K tome, trenutno na Otoku radi oko milijun ljudi više nego što ih je radilo prije početka krize. Ali je zato praktički "ispod radara" prošao podatak da – iako je zaposlenih više – rade za prosječno 10 posto niže plaće nego prije krize.Naime, kada se podaci o strukturi zaposlenosti pobliže promotre te kada se pogledaju podaci o plaćama, priča o gospodarskom oporavku više ne izgleda tako optimistično.

Prema istraživanju britanske udruge sindikata, na 40 novootvorenih radnih mjesta od početka recesije 2008. godine naovamo, tek je jedno radno mjesto donijelo posao s punim radnim vremenom. Udjel poslova s punim radnim vremenom tijekom tog razdoblja pao je sa 64 na 62 posto, odnosno smanjen je za 669.000 radnih mjesta.Statistika pokazuje da je za lavovski dio novootvorenih radnih mjesta između 2008. i dosadašnjeg dijela ove godine zaslužno samozapošljavanje i poslovi na pola radnog vremena. Od već navedenih 40 radnih mjesta u Britaniji, njih 24 otpada na samozapošljavanje, odnosno pokretanje nekog svog malog biznisa.

Na pola radnog vremena zaposleno je 26 britanskih radnika od njih 40 koji su pronašali posao u posljednjih šest godina. Zanimljiv je i podatak da se broj zaposlenih na pola radnog vremena, a koji traže posao na puno radno vrijeme, od 2008. doslovno udvostručio.Podaci o strukturi Otočnog zapošljavanja možda i najbolje pojašnjavaju zašto su plaće niske. Naime, čak 22 posto novootvorenih poslova odnosi se na poslove za koje je dovoljna osnovna škola. Za usporedbu, u Americi je za 10 posto poslova dovoljna osnovna razina obrazovanja, a u Njemačkoj tek pet posto.

Najveći gubitnici
Ipak, bolja situacija po pitanju kvalitete novootvorenih radnih mjesta nije ni s druge strane Atlantika. Čak bi se moglo reći da je američka radna snaga najveći gubitnik izlaska iz recesije. Od ožujka 2009. kada je ekonomska aktivnost dosegla dno i kada je počeo postupni oporavak, američko gospodarstvo je poraslo za ukupno 12 posto. Dobit kompanija porasla je za gotovo 50 posto (prilagođeno za inflaciju). Burzovni indeksi porasli su 200 posto.

Ukupna vrijednost američkih kompanija, odnosno dionička tržišna kapitalizacija, porasla je za 92 posto. A prihodi kućanstava pali su za tri posto.Američka kućanstva trenutno u prosjeku zarađuju onoliko koliko su zarađivala sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća. Najnoviji podaci National Employment Law Projecta, stručne skupine za radno pravo, pokazuju da u 40 posto poslova koje je privatni sektor otvorio u posljednjih pet godina prosječna satnica iznosi između 9,5 i 13 dolara. Četvrtina novootvorenih poslova zaposlenicima donosi satnicu između 13 i 20 dolara. Iako američki privatni sektor mjesečno zapošljava po 200.000 ljudi, gotovo svi ti novootvoreni poslovi su u nisko plaćenim segmentima gospodarstva – ugostiteljstvu, trgovini, zdravstvenoj njezi ili su jednostavno na pola radnog vremena.U tom kontekstu, nije čudno što se sve više govori o u suštini slabašnom gospodarskom oporavku na globalnoj razini koji sve više podsjeća na Potemkinova sela.

Nije čudno ni što sve više stanovništva tvrdi da ne osjeća blagodati oporavka, što se reflektira i na političkom planu kroz sve izraženije okretanje desnici. No, pitanje plaća nije tako jednostavno za razriješiti i ovisi o cijelom nizu faktora, posebno u današnjem globaliziranom svijetu.Spomenimo samo neke. Međunarodna trgovina s državama koje tečajnom politikom čine svoje proizvode jeftinijim, zanemarivanje politike zaštite okoliša što kompanijama donosi više profite, niske plaće radnicima u zemljama trećeg svijeta – tek su dio razloga za pritisak na politiku plaća i u dijelu svijeta koji se voli nazivati "razvijenim". No, kako sada stvari stoje, i taj razvijeni svijet morat će se suočiti sa sve manjim plaćama.