Je li naš obrazovni sustav spreman za reformu, onu koja je već počela, pitanje je koje mi se intenzivno nameće već gotovo četiri mjeseca, i to iz potpuno osobnih razloga.

Naime, moje 11-godišnje dijete krenulo je ove godine u peti razred osnovne škole i nakon pretežno bezbrižne četiri godine našlo se u šoku i vrtlogu predmetne nastave, gomile novih obveza i puno veće discipline. Svega onoga što smo i mi proživjeli puno godina ranije, ali i svega onoga što su proživjeli naši roditelji i sve ove generacije do mog djeteta. I sve je to uobičajeno i razumljivo i sve smo to mi proživjeli bez psihologa, self help knjiga za roditelje i djecu i mase internetskih i drugih članaka na temu kako školarca pripremiti na peti razred.

Budimo iskreni, sve to smo i mi proživjeli uz slabo plaćene profesore i školski sustav koji je bio trom i isključiv, dakle uz sve one zamjerke koje se čuju i danas. I to uz roditelje koji su radili, bake i djedove koji su pomagali.

Ali sve smo to preživjeli bez pokušaja implementacije suvremenog i potpuno drugačijeg pristupa učenju i spoznaji koji bi se pokušao implementirati i nametnuti profesorima starog kova – neprilagođenima i neupućenima u nove nastavne vještine.

Ništa bez umnih mapa

Da bude jasno, ovo nije tekst protiv profesora već protiv sustava koji je nametnuo nešto sasvim novo, i čini se nepoznato i učenicima i profesorima.

Primjer može biti učenje putem umnih mapa (Maind Mapping ili mentalne mape) koje se sada neselektivno primjenjuju na gotovo sve predmete, iako sam siguran da većina roditelja, a i veliki dio učitelja, do prije dvije ili tri godine nije nacrtao – kako se to sada zove – umnu mapu.

I to je osnovni problem s uvođenjem bilo čega, od pametne ploče i tableta, do novih kreda i drugih nastavnih metoda i pomagala na koje baza nije spremna. I to je problem s kojim će se susresti naša kurikularna reforma od trenutka kada napusti eksperimentalne škole i krene u sve ostale, od trenutka kada napusti one donekle pripremljene i susretne se s profesorima i učiteljima, pa čak i roditeljima koji nisu pobornici reformi te ima počne nametati nova znanja i vještine, nove metode u edukaciji djece, a naravno bez da ih pripremi na to.

Žrtve će bez daljnjeg biti djeca koja će plaćati ceh nerazumijevanja među odraslima i na kraju ionako učiti na neki sebi svojstven, potpuno novi način jer njihova upotreba tehnologije i svega što ih okružuje svima iznad 35 godina potpuna je nepoznanica.

Kako je ovo ipak osobna stvar i potaknuta ponajprije mojim iskustvom mogu reći da sam bio šokiran prvim skupom roditelja početkom petog razreda na kojem je školska pedagogica objasnila da današnja djeca pišu puno lošije sastave od djece prije 10 ili 15 godina. Kako se lošije literarno izražavaju uputila je roditelje da počnu djecu tjerati na čitanje i pisanje te razvijanje mašte. Kada je to pedagogica savjetovala i mojim roditeljima, a onda su postojala dva televizijska kanal i jedino bolje od knjige bio je format stripa, možda je to i imalo smisla.

Izostala edukacija

Danas bi roditeljima trebalo ponuditi rješenje kako da potaknu djecu da svoju maštu i literarne mogućnosti razvijaju uz pomoć modernih tehnologija, ali problem je što je ta pedagogica fakultet završila ne previše godina prije mene, a od tada se nije dodatno educirala već je primjenjivala staro znanje.

Prije nego što nove načine i vještine nametnemo djeci, mi stariji, posebice oni koji prenose znanje, trebali bi se educirati.

Možda bi kurikularna reforma trebala početi s cjeloživotnim učenjem od 40-godišnjaka nadalje, a tek onda biti spuštena na djecu.