Jučer sam bio na skupu Uprave jedne velike njemačke automobilske firme (ima prihode gotovo na razini hrvatskog BDP-a). Tražili su lokaciju za gradnju proizvodnog pogona za električne pogonske sustave u istočnoj Europi. 15 država se natjecalo. U finalu su ostali Makedonija i Srbija. Hrvatska nije bila niti među ovih 15", objavio je prošlog tjedna Mate Rimac na svom Facebook profilu. Objava je odmah obišla ne samo mrežu svih mreža nego i većinu hrvatskih i medija u regiji.

Došla je Rimčeva objava na puno adresa, ali samo s jedne nije bilo reakcije. Ta adresa koja je zasigurno među prvima trebala reagirati i objasniti svim zainteresiranima zašto je tome tako – je li razlog cijena rada, zakonska i ina nesigurnost za investitore ili jednostavno plan države da nam taj tip industrije ne treba pa se nismo niti ozbiljno natjecali… 

Zatvoreno društvo
Međutim, s te adrese, tih dana kada Rimac piše svoju objavu mi smo dobili novog povjerenika za Agrokor i mišljenje nekakav komisije o znakovlju iz prošlosti – petokrakama i pozdravima. I bez da se banalizira ili umanjuje vrijednost te dvije stvari, Vlada je trebala promptno reagirati i objasniti zašto mi njemačkom investitoru nismo zanimljivi, a Makedonija ili Srbija jesu.

Trebalo je to uraditi iz dva razloga – prvi je možda i pomalo prozaičan, ali jedan entuzijast poput Rimca zaslužuje svaku podršku države koju može dobiti, a time i odgovor na svoju objavu. Drugi je puno ozbiljniji. Ako je istina ono što piše "narodni heroj" Marin Strmota na svom Facebook profilu, kako Hrvatsku dnevno napušta 150 ljudi, onda je za vjerovati da upravo ti isti koji pakiraju obiteljske kovčege čitaju te iste objave Mate Rimca i zaključuju kako im ovdje, gdje ni Nijemci ne žele ulagati, spasa nema. I koliko god ovo zvučalo grubo, opća percepcija u narodu je upravo takva, a za njezinu promjenu ne treba ministarstvo demografije i još sto čudesa, već Vlada koja će puno brže i jasnije reagirati na objave ljudi poput Mate Rimca, jer njih čitaju i prate upravo oni koji odlaze – mladi u naponu snage.

A koliko je poznato, upravo takve svi želimo zadržati u državi jer bez njih nas neće spasiti niti dva povjerenika za Agrokor, a svakako nam neće pomoći ine petokrake i "starohrvatski" pozdravi. Čini se kako je društvo hermetički zatvoreno u svom začaranom krugu ikonografije koja ne služi ničemu osim politikantstvu. I Agrokor i znakovlje možemo podvesti pod ikonografiju jer ono što odlučujemo i radimo po oba pitanja iz perspektive gospodarstva svodi se na povjerenstva i mahanje simbolima.

Uostalom, ako stvari ogolimo do kraja, ni mahanje Dorina čokoladom ni mahanje petokrakom neće povećati naš BDP ili zadržati mlade u zemlji. Neka mi nitko ne zamjeri ovu nespretnu usporedbu, ali razmislite malo koliko je nastup oporbenih političara početkom krize u Agrokoru ustvari sličio nastupu lijevih ili desnih političara u slučaju zvijezda i pozdrava.

Mahanje simbolima
U svim slučajevima mahalo se nekakvim simbolom, ali bez ideje ili plana. Gotovo kao da je namjerni plan vraćati nas godine unatrag, umjesto gurati nas u budućnost. I dok god se taj krug ne razbije – krug isprazne simbolike, ljudi poput Mate Rimca svoje znanje i vizije dobro će naplaćivati negdje preko granice i svojim objavama za sobom voditi ostale iz zemlje. Ovdje će ostajati "heroji" poput Strmote i puno kuhara, konobara i sobarica jer se čini da baš takve traži naše tržište rada u ovom trenutku. A simboli će kao i do sada biti i ovdje i tamo, razasuti, možda će oni koji odlaze pokoji ponijeti sa sobom samo da bi shvatili kako su u društvu gdje se dobro živi oni beznačajni.