Od izbijanja financijske krize 2008., rast produktivnosti u naprednim gospodarstvima – u Sjedinjenim Američkim Državama, Europi i Japanu – znatno je usporen u apsolutnim terminima i u odnosu na prethodna desetljeća. To je u suprotnosti sa stajalištem uvriježenim u Silicijskoj dolini i ostalim globalnim tehnološkim čvorištima u kojima tvrde da ulazimo u novo zlatno doba inovacija koje će radikalno povećati rast produktivnosti i unaprijediti način na koji živimo i radimo. Pa zašto se onda te dobrobiti nisu obistinile i što bi se moglo dogoditi ako se one ne obistine?

Probojne inovacije očigledne su u najmanje šest područja:

1. ET – energijske tehnologije, uključujući nekoliko novih oblika fosilnih goriva poput plina i nafte iz škriljevca te alternativnih izvora energije kao što su solarna energija i energija vjetra, tehnologija za pohranu, čista tehnologija i pametne električne mreže.
2. BT – biotehnologije, uključujući genetsku terapiju, istraživanja na matičnim stanicama i uporabu masovne skupine podataka (big data) u cilju radikalnog smanjenja troškova zdravstvene zaštite i omogućavanja znatno dužeg i zdravijeg života svim pojedincima.
3. IT -informacijske tehnologije poput tehnologije Web2.0/3.0, društvenih medija, novih aplikacija, interneta stvari (Internet of Things), masovne skupine podataka (big data), računarstva u oblaku (cloud computing), umjetne inteligencije i uređaja za virtualnu stvarnost.
4. MT – manufakturne tehnologije, poput robotike, automatizacije, tehnologije 3D pisača i personalizirane proizvodnje.
5. FT – financijske tehnologije koje obećavaju revolucionarizaciju svega od sustava plaćanja do zaduživanja, usluga osiguranja i razvrstavanja imovine.
6. DT – obrambene tehnologije, uključujući razvoj bespilotnih letjelica i ostalih naprednih sustava naoružanja

Mjeri li se ispravno?
Na makro razini, pitanje je zašto te inovacije, od kojih su brojne već u uporabi u našim gospodarstvima nisu još dovele do mjerljivog povećanja rasta produktivnosti. Ima nekoliko potencijalnih objašnjenja za ono što ekonomisti nazivaju "zagonetkom produktivnosti". Ponajprije, neki tehnološki pesimisti – poput Roberta Gordona sa Sveučilišta Northwestern – zagovaraju da ekonomski utjecaj nedavnih inovacija blijedi u usporedbi s utjecajem sjajnih inovacija prve i druge industrijske revolucije (parni stroj, električna energija, voda iz slavine i sanitarije, antimikrobni lijekovi i tako dalje).

Međutim, kako je naglasio ekonomski povjesničar Joel Mokyr (također sa Sveučilišta Northwestern), teško je biti tehnološki pesimist, obzirom na raspon inovacija koje se pojavljuju i za koje je vjerojatno da ćemo ih ugledati tijekom sljedećih nekoliko desetljeća.Drugo objašnjenje je da zanemarujemo stvarni ishod – te time i rast produktivnosti – jer su nova dobra i usluge utemeljene na informacijama teško mjerljive, a njihovi troškovi mogli bi padati brže od onoga što nam standardne mjere omogućavaju izmjeriti. Ali kad bi to i bilo tako, trebalo bi zastupati stajalište da su krive izmjere rasta produktivnosti znatno ozbiljnije danas nego tijekom prošlih desetljeća tehnoloških inovacija.  

Vremenski pomak
Do ovog trenutka, nema čvrstih empiričkih dokaza da je to doista tako. Ipak, neki ekonomisti ukazuju na činjenicu da ne mjerimo na ispravan način rezultate jeftinijeg softvera – za razliku od hardvera – kao i brojne dobrobiti besplatnih dobara koja se povezuju s internetom. Doista, uslijed internet pretraživača i sveprisutnih aplikacija, znanje nam je na dohvat ruke gotovo uvijek, što znatno olakšava naše živote i čini ih produktivnijima. Treće objašnjenje je da uvijek postoji vremenski pomak između inovacija i rasta produktivnosti.

Tijekom prve internet revolucije ubrzanje rasta produktivnosti koje je započelo u tehnološkom sektoru proširilo se na cjelokupno gospodarstvo tek nakon niza godina, prilikom primjene aplikacija za izravni kontakt novih digitalnih alata u proizvodnji dobara i usluga znatno udaljenih od tehnološkog sektora. I ovog puta moglo bi potrajati dok nove tehnologije ne postanu široko rasprostranjene te naposljetku dovedu do mjerljivih porasta rasta produktivnosti. No, postoji i četvrta mogućnost: potencijalni rast i rast produktivnosti zapravo su nakon financijske krize zabilježili pad, dok starenje stanovništva u većini naprednih gospodarstava i u nekim ključnim tržištima u nastajanju (poput Kine i Rusije), u kombinaciji s nižim ulaganjima u fizički kapital (što povećava produktivnost radne snage), doveli su do nižih trendova rasta.

Doista, pretpostavka "sekularne stagnacije" koju je iznio Larry Summers konzistentna je s tim padom. Slično objašnjenje naglašava fenomen koji ekonomisti nazivaju histerezom: dugoročno cikličko razdoblje loše konjunkture ili slabi oporavak  (poput onoga koje smo iskusili nakon 2008.) može smanjiti potencijalni rast iz barem dva razloga. Prvo, ako radnici ostaju nezaposleni tijekom suviše dugačkog vremenskog razdoblja, dolazi do gubitka vještina i ljudskog kapitala; drugo, budući da su tehnološke inovacije utkane u nova kapitalna dobra, niska ulaganja vode do trajno sniženog rasta produktivnosti.

Prijetnja stabilnosti
U stvarnosti ne znamo sa sigurnošću što uzrokuje zagonetku produktivnosti niti je li ona privremeni fenomen. Najverojatnije sva raspoloživa objašnjenja daju djelomičan odgovor na to pitanje. Međutim, ako slabi rast produktivnosti ustraje –  a uz to i ispodprosječni rast plaća i životnog standarda – vjerojatno je da će dodatno osnažiti nedavna populistička reakcija protiv slobodne trgovine, globalizacije, migracije i tržišno orijentiranih politika. Stoga, napredna gospodarstva imaju veliki interes za rješavanjem uzroka usporavanja produktivnosti prije nego što ono ugrozi društvenu i političku stabilnost. 

© Project Syndicate, 2016.