U mojoj knjizi pod naslovom “Republika uvjerenja: novi pristup zakonu i ekonomiji”, gorljivo sam želio pokazati na koji način bi se metode koje su nastale uslijed dugotrajnog i plodonosnog dijaloga između tih područja mogle, uz malu pomoć teorije igara, primijeniti u multilateralnim sporovima i multijurisdikcijskim sukobima. Stoga sam u knjigu uključio odlomak o izazovu stvaranja globalnog ustava. To je ideja koja ima prilično dugu povijest.

Primjerice, u četrnaestom stoljeću talijanski poluautonomni gradovi-države razvili su “državničku doktrinu” za rješavanje problema koji su se pojavljivali u trgovini i komercijalnoj razmjeni diljem višestrukih pravnih jurisdikcija. Kao što navodi Stephen Breyer, sudac suradnik Vrhovnog suda SAD-a, u odsustvu institucionalnih mehanizama za rješavanje sporova, sudski postupak kojega je pokrenuo netko iz Rima protiv nekoga rodom iz Firence mogao je odvući obje države u rat. Ili razmislite o pljenidbi portugalskog trgovačkog broda Santa Catarina u Singapurskom tjesnacu 1603. godine od strane nizozemske tvrtke Dutch East India. Ta je epizoda uzrokovala niz multijurisdikcijskih pitanja zbog kojih je bilo potrebno pozvati nizozemskog pravnika Huga Grotiusa radi medijacije, što je dovelo do jednog od najranijih pokušaja kodifikacije međunarodnog prava.

Neizvjestan ishod Brexita

Unatoč toj dugoj povijesti, pokušaji uspostave međunarodnog prava polučili su tek ograničen uspjeh. Stvaranje sustava osjetljivog na blagostanje svih pojedinaca – onoga što Eric Posner sa Sveučilišta u Chicagu naziva “pristup socijalnog staranja” – ubrzo se suočava s problemom suvereniteta države-nacije. Kao jedini entitet za provedbu zakona i jamac građanskih prava unutar vlastite jurisdikcije, država-nacija ima ovlast ignorirati ili ukinuti zakone ili prava priznata od trećih strana.

Ipak, ne možemo samo čekati da se u akademskim raspravama o takvim pitanjima dođe do zaključka. Svijet je zaglibio u sporovima koji prelaze granice jurisdikcija, potrebno je spomenuti osobito debakl Brexita u Velikoj Britaniji. Kako će se upravljati protokom roba i ljudi između Europske unije i Velike Britanije te između Sjeverne Irske i Republike Irske? Niti britanska premijerka Theresa May, a niti itko drugi nema definitivan odgovor. Ishod Brexita ostaje neizvjestan, iako vjerojatnost ostavke premijerke May postaje neminovni zaključak.

Posijano sjeme sukoba

U međuvremenu, u još jednoj domeni sve više postaje jasno da bi postojeći antitrustovski zakoni mogli biti nedostatni za upravljanje pitanjima nastalim u okruženju digitalnog gospodarstva. Iako su Sjedinjene Američke Države sjedište za 12 od 20 najvećih svjetskih tehnoloških kompanija, nisu uspjele obuzdati njihove najgore prakse. U odsustvu međunarodnog okvira, nacionalne i regionalne vlade, poput Europske unije, pribjegle su provedbi unilateralnog regulatornog djelovanja, riskirajući raspirivanje tenzija s neodlučnom administracijom američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Isto tako, od Sredozemnog mora do granice između SAD-a i Meksika, protok ljudi različitih običaja i uvjerenja, iz zemalja s različitim zakonskim okvirom, rasteže postojeće imigracijske sustave do krajnjih granica. Neke od tih razlika mogu biti komične. Tehničar za kontrolu štetočina koji je tretirao moju kuću u Delhiju, u Indiji, jednom me je uvjeravao da će moj dom biti bez termita jer on upotrebljava jake kemikalije.

Kako bi me dodatno razuvjerio, dodao je: “One koji su u potpunosti zabranjene u SAD-u”. No, postoje također i ozbiljniji sukobi po pitanju uvjerenja i običaja, ponajviše oni koji uključuju vjerske sukobe. Neobuzdani sektaški sukob u doba sofisticiranog oružja i kibernetičkih ratova mogao bi biti katastrofalan.

Dok se nastavlja neograničena rasprava o pojedinostima međunarodnog prava, možemo – i hitno bismo trebali – usvojiti globalni ustav ovdje i sada. Takav bi sporazum u najmanju ruku trebao predstaviti temeljna pravila ponašanja vezano uz koja se svi mogu složiti da će ih pratiti te ovlastiti za njihovo izvršenje treću stranu koja je zapravo ovlaštena za obavljanje takve aktivnosti.

Tijekom pokušaja rješavanja političkih i kulturoloških sukoba često apeliramo na moral pojedinca i temeljnu ljudsku pristojnost. Pretpostavlja se da bi nestali brojni naši problemi kad bi svatko samo poštivao svačije pravo na prakticiranje vlastite vjere. Takvi su sukobi zapravo često nerješivi jer postoje neki običaji i prakse koji su u osnovi inkompatibilni.

Zamislite dva društva. U jednom dominantna religija iziskuje od svakoga da vozi po lijevoj strani kolnika, dok u drugom svi moraju voziti po desnoj strani. Kada bi ta dva društva zauvijek postojala na odvojenim otocima, vladao bi mir. Međutim, uslijed globalizacije i kretanja ljudi između dva otoka, sjeme sukoba bilo bi posijano.

Nužnost globalne suradnje

Društva mogu ili produžiti takve sukobe kroz ratove i dominaciju ili se mogu složiti oko zajedničkog koda. Neke će strane trebati biti obeštećene zbog svojih žrtava; ili bi svaka strana mogla trebati ponuditi ustupke vezano uz određena pitanja u zamjenu za povoljne uvjete vezano uz druga pitanja. To je smisao pregovora i kompromisa i jedina je alternativa trajan sukob.

Postizanje kompromisa rijetko je lagan zadatak, osobito u slučajevima u kojima dolazi do preklapanja interesa i identiteta. Međutim, obzirom na razmjere trenutačnog napretka globalizacije, ne možemo se samo držati naše trake kolnika i nadati se najboljem. Sjedinjene Američke Države, koje su dugo bile predvodnikom u uspostavljanju globalnih normi, povlače se iza psihološkog zida. Bit će nam potrebni obični građani, pripadnici građanskog društva i, doista, vjerski vođe kako bismo prepoznali potrebu za globalnom suradnjom, kao i potrebu da kreatori politika preuzmu inicijativu.

© Project Syndicate, 2019.