Od Argentine do Turske te od Južne Afrike do Indonezije, tržišta u nastajanju još jednom potresaju financijske turbulencije. No, nemojmo izgubiti iz vida najveću i potencijalno najproblematičniju od svih – Kinu.

Doista, prema Međunarodnom monetarnom fondu, kineski korporativni i državni dug te zaduženost kućanstava zabilježili su rast od oko 23 trilijuna dolara samo tijekom posljednjeg desetljeća, dok je njen omjer duga i BDP-a porastao za oko 100 postotnih bodova, na preko 250%. To uvelike premašuje razinu na kojoj obično dolazi do financijskih kriza. Dio kineskog duga zasigurno je iskorišten za ekspanziju industrijske baze i infrastrukture. No, većina je također bila iskorištena za podršku gubitaškim javnim poduzećima te za beskrajna ulaganja u suvišne javne objekte i stanovanje.

Kineske unutarnje neravnoteže ukazuju na jedan drugi ekonomski zakon koji je ona također uspjela prekršiti. U slučaju bilo koje normalne zemlje, gomilanje opsežnog viška kapaciteta dovelo bi do naglog pada ulaganja i usporavanja rasta BDP-a. To bi zatim dovelo do financijskih poteškoća, popraćenih krizom u slučaju ne pridavanja pažnje znakovima upozorenja. Međutim, Kina ima drugačije iskustvo. Došlo je do usporavanja rasta njenog BDP-a, ali ulaganja ostaju robusna, dok istovremeno nema opterećenja za njen bankarski sustav.

Oštriji monetarni uvjeti
Uobičajeno objašnjenje za očitu kinesku neranjivost je da ona ima ogromne zalihe domaće štednje i enormne devizne pričuve (preko 3 trilijuna dolara), koje mogu biti potrošene za sprječavanje financijske panike. Također, budući da je platna bilanca još uvijek dovoljno jaka za spašavanje neodrživih financijskih tvrtki, ona se može uhvatiti u koštac s bilo kakvim novonastalim izvorima stresa u tom ključnom sektoru. Drugo uobičajeno objašnjenje za kinesku otpornost jest ono s političkog aspekta. Uvelike centralizirano donošenje odluka omogućava brzo, usklađeno djelovanje, poput službenih intervencija vezanih uz odljev međunarodnih pričuva.

U takvom društvu koje se može kontrolirati i koje jest kontrolirano na jedinstveni način, uvelike je moguće upravljati uobičajenim socijalnim stresom koji nastaje uslijed ekonomskih poremećaja. Unatoč činjenici da su ti argumenti uvjerljivi, došlo je vrijeme za njihovo preispitivanje. Ekonomska izuzetnost Kine u ovom je trenutku suočena s prijetnjom najgorih mogućih postojećih stresova – tu je naime gomilanje unutarnjeg duga – i s novim komplikacijama, uključujući američke trgovinske barijere, geopolitički otpor protiv kineske inicijative Jedan pojas, jedan put (BRI) i pooštravanje monetarnih uvjeta, osobito u SAD-u.

Utjecaj Trumpovih carina
Nakon financijske krize 2008. godine, Kina je pomaknula svoj ekonomski model od izvoza prema unutarnjim izvorima rasta. Međutim, takav rebalans iziskuje sve više zaduživanja i ulaganja, što dovodi do većih rizika za slom. Posljedično, vlada je trebala djelovati pažljivo, pružajući stimulans samo u umjerenim količinama koliko je bilo neophodno. Političke intervencije koje se u ovom trenutku doimaju umjerenima mogle bi kasnije biti smatrane pretjeranima.  Prva među prijetnjama budućem kineskom rastu koje se upravo izbijaju na vidjelo jest američka trgovinska politika. Do ovog trenutka carinske pristojbe na izvoz koje je uvela Trumpova administracija odnose se na kineski izvoz čija je vrijednost tek oko 50 milijardi dolara.

No, Trump je u srpnju najavio novu rundu carinskih pristojbi usmjerenih na kinesku robu u vrijednosti dodatnih 200 milijardi dolara, što predstavlja 15% ukupnog izvoza u SAD. Kineske reakcije na Trumpove kontinuirane prijetnje uvelike su akomodativne, što odražava sve veću ranjivost te zemlje. Druga prijetnja vanjskoj potražnji dolazi iz iscrpljivanja kineskih merkantilističkih politika. Tijekom 1990-ih i 2000-ih, Kina je razvila iznimno veliku izvoznu industriju djelomično uslijed činjenice da je dopustila podcijenjenost vlastite valute.

Međutim, u recentnije vrijeme Kina je ovjekovječila taj pristup drugim sredstvima, poglavito kroz inicijativu "Jedan pojas, jedan put", kojom financira kupnju vlastite robe i usluga od strane drugih zemalja. Nazovite to kineskim Merkantilizmom 2.0. Problem je u tome što se Merkantilizam 2.0 upravo nalazi na udaru s političkog i ekonomskog aspekta. S političkog aspekta, primatelji kineskih zajmova – od Šri Lanke do Malezije i Mijanmara – izražavaju prigovore na inicijativu Jedan pojas, jedan put i njen miris neoimperijalizma. S ekonomskog aspekta, nepovoljni uvjeti financiranja inicijative Jedan pojas, jedan put rezultirali su zabrinjavajućim gomilanjem duga u barem osam zemalja, prema izvorima Centra za globalni razvoj.

Drakonska kontrola kapitala
Primjerice, Malezija je već trebala otkazati projekte s kineskom podrškom vrijedne 22 milijarde dolara. Šri Lanka se je morala obratiti za pomoć MMF-u, uslijed utjecaja prekomjernog kineskog uvoza na njene vanjske račune. Pakistan bi uskoro mogao biti primoran postupiti na isti takav način. Dok sve više zemalja postaje nepovjerljivo prema inicijativi Jedan pojas, jedan put, one će se ubuduće u sve manjoj mjeri zaduživati i sve manje uvoziti iz Kine.

U međuvremenu, stalan rast američkih kamatnih stopa vodi prema trećem šoku. Dok kamatne stope u SAD-u premašuju stope u Kini, doći će do odljeva kapitala iz Kine, što je ove godine bio slučaj i s ostalim tržištima u nastajanju. Stoga će se kineski vođe suočiti s klasičnom dilemom tržišta u nastajanju. Ako dopuste slabljenje juana, mogli bi kratkoročno pogoršati bijeg kapitala te izazvati optužbe SAD-a vezano uz valutne manipulacije.

No, ako žele poduprijeti valutu, možda će morati potrošiti još jedan trilijun dolara pričuva, kao što je bio slučaj 2015. godine. U protivnom bi vlada mogla ponovno uvesti drakonske kontrole kapitala. No, to bi ugušilo vanjsku potražnju, u širim razmjerima narušilo gospodarsko upravljanje i diskreditiralo polaganje prava te zemlje na gospodarsko vodstvo. 

Koautor teksta Josh Felman direktor je tvrtke JH Consulting

© Project Syndicate, 2018.