U prvih pola godine u Hrvatsku je uvezeno poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda za 1,3 milijarde dolara, dok je izvoz tih proizvoda sa 629 milijuna dolara bio gotovo upola manji od izvoza. Prema raspoloživim podacima Državnog zavoda za statistiku, vrijednost uvoza poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda u prvom je polugodištu ove godine povećana za 36,4 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine, dok je istodobno izvoz rastao po stopi od 17,4 posto. Isti podaci pokazuju da je vrijednosno najveći uvoz raznih proizvoda za hranu u iznosu od 107 milijuna dolara, a slijede voće i agrumi sa 105 milijuna dolara što je vrijednost uvoza 92.000 tona voća i agruma.

Porast cijena
S druge strane nedavno objavljeno istraživanje Gfk pokazuje da građani Hrvatske zbog podivljalih cijena sve manje jedu i kupuju gotovo 22 posto manje higijenskih potrepština nego prije šest godina. Naime, cijene osnovnih prehrambenih proizvoda porasle su u prvoj polovici ove godine 11,8 posto u odnosu na drugo polugodište prošle godine, što je uzrokovalo pad potrošnje 12,5 posto. Još je dramatičniji podatak, da su u navedenom razdoblju građani Hrvatske kupili 10,4 posto manje proizvoda za higijenu. Gotovo nevjerojatno zvuči podatak da hrvatski građani kupuju 21,7 posto manje higijenskih proizvoda u odnosu na prvu polovicu 2002. godine. Podaci indeksa potrošnje hrvatskih kućanstava upućuju na strmoglavi pad u prvoj polovici ove godine zbog znatnog porasta cijena. Tako ispada da sve više uvozimo, a sve manje trošimo. Kolika je mogućnost Hrvatske da sama zadovolji svoje potrebe i možda ne bude toliko ovisna o poremećajima na vanjskom tržištu teško je procijeniti. Međutim, neosporno je da mnogi tvrde da bi Hrvatska trebala moći prehraniti još nekoliko zemalja. No proizvodnja je usitnjena i neprofitabilnija u odnosu na svjetske cijene. Stanje svjetskog gospodarstva ovom trenutku diktira rast cijene koji dovodi do pada kupovne moću u Hrvatskoj, a domaća proizvodnja ima marginalan utjecaj. Tko je tome krivac u državi koja ima puno obradive, a od toga i podosta neiskorištene, površine nije lako reći. Pokazati prstom na proizvođače, državu ili uvoznike nezahvalno je jer će svatko reći kako radi svoj posao najbolje što može. Činjenica je da domaća poljoprivredna proizvodnja ne dogovara svjetskim standardima, ali i da poticaji nisu tako niski. Dapače, dobro se zarađuje ako se ima čak i samo jedna jedina krava, što gotovo nigdje u svijetu nije slučaj. I tako dok se rast cijena hrane na domaćem tržištu tumači porastom cijena hrane na svjetskom tržištu, čini se da krivac nije samo porast troškova proizvodnje. Budući da je Hrvatska apsolutni uvoznik hrane, njezinu cijenu na našem tržištu diktiraju svjetske cijene, troškovi uvoza i carinska zaštita. Dok su cijene hrane na svjetskom tržištu bile niske, i naši potrošači koristili su to stanje te imali niže cijene. Domaća proizvodnja, osim na proizvodnim potencijalima poduzeća i poneke zadruge, mora biti skupa jer je većina imanja vrlo usitnjena i na tim malim posjedima nije moguće organizirati efikasnu proizvodnju. Osim toga moderna poljoprivreda zahtijeva stručno znanje za pravilno korištenje tehnologije i znanja, a Hrvatska na selu imamo manje od 1500 osoba koje imaju kakvu-takvu naobrazbu za rad u suvremenoj poljoprivredi.

Čisti profit
Nažalost, u posljednjih dvanaest do petnaest godina nije došlo do prestrukturiranja poljoprivrede kako bi ona postala efikasna i jeftina, a i one efikasne tvrtke su upropaštene. U slučaju velikog porasta cijena poljoprivrednih proizvoda objektivno neku zaradu imaju i poljoprivredni proizvođači, dok prerađivačka industrija ima samo štete jer mora skupo platiti poljoprivredne proizvoda, a ne može kada ih ugradi u gotove proizvode i naplatiti od potrošača, a trgovina je, što se tiče zarade, uglavnom u neutralnom statusu. Danas kod nas najvišu zaradu imali su oni koji su dobili poljoprivredno zemljište u zakup, a nisu ga obradili ili ga prepustili nekome na obradu, ali su naplatili poticaj, i to je čisti profit bez ikakvog rizika.