Postoji li još u Hrvatskoj mogućnost javne rasprave o bilo kojoj temi a da ona nije stiješnjena između kvazi lijeve i desne opcije kroz niz neprimjerenih komentara koji počesto graniče s uvredama?

Ili postoji li uopće više mogućnost argumentirane i jasne rasprave koja ne mora iznjedriti pobjednika kojem će svi pljeskati, nego koja može donijeti neki društveni boljitak? Gledano kroz dva odvojena, a toliko slična primjera – čini se da te mogućnosti nema – i da smo duboko zaglibili u retorički besmisao u kojem svaka rasprava ili razgovor postaju neki oblik larpurlartizma ili rasprave radi rasprave, bez smisla i sadržaja. Prvi primjer nastup je potpredsjednice Vlade Martine Dalić i povjerenika za Agrokor Ante Ramljaka ispred saborskog Odbora za gospodarstvo.

Bez suvislog prijedloga 
U prilici da progovore o svemu onome što je sporno u Lex Agrokoru, o svemu onome o čemu ekonomski analitičari i političari iz oporbe govore već gotovo godinu dana, svi oni koji su sjedili nasuprot odlično pripremljenih Ramljaka i potpredsjednice Dalić opalili su jedan veliki pucanj u prazno. A ostao je dojam da nakon svega jedini benefit za javnost leži u činjenici da napokon imamo odgovor tko je kreirao Lex Agrokor – Martina Dalić jasno i glasno kaže da je upravo ona ta kojoj pripada priznanje za zakon o kojem svi pričaju i raspravljaju već godinu dana. I što sada? Jasno i glasno treba reći – ništa.

Nepripremljeni i populizmom opijeni "kontraši" samo su potvrdili tezu koju zagovornici Lex Agrokora govore od početak – zakon koji u ovom trenutku podržava tanka većina premijera Andreja Plenkovića jedini je kojeg imamo, a ostali su mogli predložiti nešto svoje kada se već toliko dobro razumiju u spašavanje Agrokora. U upravu su. Veliki predvodnici oporbe, ali i sindikata koji su prije nekoliko dana podržali Ramljaka nisu se trebali slikati s Dorina čokoladicama ili glavicama kupusa, naručivati pizze u Saboru i sl. već zasukati rukave, staviti na stol neki svoj prijedlog, a onda na prošlotjednoj sjednici saborskog odbora argumentirano i s podlogom u svom prijedlogu – "rešetati" potpredsjednicu Vlade i povjerenika. Ali tome nije tako jer pametna i poticajna rasprava nešto je čega mi nemamo.

U tom svjetlu može se reći 1:0 za povjerenikovu ekipu. Primjer drugi posjet je srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića Hrvatskoj. Posjet koji je mogao poslužiti kao početak, koji bi uostalom i trebao imati primat ako gledamo u malo dalju budućnost, a opet je sveden na populizam i niske strasti. Nekako je ostavio dojam kraja. K tome je poslužio i razjedinjavanju i ovako razjedinjene države.

Jer uz oporbu kakvu imamo još nam samo nedostaje sukob na relaciji Markov trg – Pantovčak pa da i onih nekoliko pohvalnih inicijativa padne u zaborav. Jer u ovom trenutku ako predsjednici Kolindi Grabar Kitarović i krenemo brojati gafove ne možemo osporiti da je među prvima pokazala želju i napor da se progovori, a možda i riješi pitanje blokiranih u Hrvatskoj. Iznimno važno ne samo političko već i gospodarsko i društveno pitanje. Jednako je važna i inicijativa iz predsjedničinog ureda pokrenuta po pitanju demografske obnove države.

Laka meta za manipulatore
Inicijative su to koje imaju dalekosežnije i značajnije posljedice po Hrvatsku od Lex Agrokora, ali su također zamagljene dnevnopolitičkim populizmom kojeg hrane 1945. i 1990.

Dok ne povedemo sadržajnije i ozbiljnije rasprave, ne okrenemo se rezultatu i uvažavanju različitih teško ćemo tako nepripremljeni i bez strategije naprijed. Ostat ćemo taoci besmisla pod krinkom populizma i laka meta za manipulacije i pljačke od strane onih koji to znaju iskoristiti.