Ekonomske raščlambe u Hrvatskoj već se godinama vrte u začaranom krugu.

Veliki javni dug i proračunski deficit dovode u pitanje suverenost, a možda čak i opstojnost zemlje kojoj je izgradnja proizvodnih kapaciteta i znanja deseta briga. S druge strane, svaki pokušaj da se dovede u red i smanji katastrofalno prevelika i neučinkovita javna administracija nailazi na velik otpor zbog bojazni da bi to dodatno oslabilo ionako slabu potrošnju. Velik dio političkog sustava, ne uspijevajući riješiti dvije nepoznanice s jednom jednadžbom, nastavlja pak utabanom stazom pa se pokušava izvući iz škripca rabeći staru hrvatsku formulu čarobnog štapića: Spasit će nas, kažu, strane investicije, tj. štednja nekoga drugoga. Ne manjka onih koji u takvom izlazu vide drugo ime za ono što smo imali do sada.

Unos stranog kapitala i tehnologije daje rezultata u zemlji gdje funkcioniraju osnovne strukture upravljanja i gdje se cijene nova iskustava i znanja. Tamo gdje to nije slučaj investicija ostaje kao udarac biča po vodi, stvori male valove koji se brzo rasplinu, a neučinkovito ponašanje ostaje. Ulagatelj s vremenom odlazi, posebice ako nije monopolno vezan za zemlju, nekamo drugamo u neprestanoj potrazi za većim dobitkom.Treba zato jasno uočiti korijen naših problema i moguće rješenje: Hrvatska je formalno promijenila gospodarski sustav, ali je zapravo iz oba izvukla ono najgore. S jedne strane nije učinila gotovo ništa da modernizira (ne samo računala nego i glave) okamenjene birokracije pa i tzv. struke. One su desetljećima provodile partijske odrednice u prividno funkcionirajućem sustavu zasnovanom na stalnim infuzijama zapadne pomoći, jeftinih kredita, poluzastarjele tehnologije i inflacije. S druge je strane, ne shvaćajući novi socijalno-tržišni model zapadnoeuropskog tipa, država dozvolila da bude privatizirana, da njome uvelike zagospodari politika interesa novonastalih bogatuna i njihovih lobija.

Prehrambena ovisnost
Poljoprivredna politika može poslužiti kao poučan primjer – ranija doktrinarna fascinacija industrijalizacijom u velikim pogonima državnih kombinata i ciljano kočenje malih poljoprivrednika u novim je uvjetima samo malo preformulirana tako da je sektor podijeljen u dva dijela. Proizvodnja u velikim serijama, sada u rukama velikih privatnih interesa, proglašena je jedino konkurentnom, a tu konkurentnost država onda na razne načine obilato potpomaže. Na male i srednje velike seljake – koji su u najvećem dijelu Europe kralježnica ruralnog prostora i glavni oslonac proizvodnje – gleda se kao svojevrstan socijalni problem: njima su potpore namijenjene tek toliko da se u prostoru održi kakav-takav dohodak i briga o okolišu.Ta je politika Hrvatsku postupno dovela u situaciju velike i rastuće prehrambene ovisnosti o uvozu – sada pola naše hrane moramo uvesti, a taj neto uvoz smanjuje potencijalni rast BDP-a 2 do 3 % godišnje.

Veliki dijelovi prehrambene industrije ostaju bez sirovinske baze, a mali poljoprivrednici napuštaju proizvodnju u višestruko većem omjeru od seljaka u Zapadnoj Europi. Jedina smo zemlja koja uvozi goleme količine svakidašnjeg mlijeka i čija su stada goveda okopnila na trećinu ili četvrtinu.Hrvatskim pristupanjem EU – koja posve drukčije vrednuje "malu" poljoprivrednu proizvodnju i održavanje ruralnog prostora – državna birokracija i političari su se našli u nebranom grožđu. Međutim, brzo su se snašli, a teško je prosuditi da li se radilo "samo" o neznanju ili su njihova objašnjenja bile sračunate neistine. Kad se stručna skupina Živo selo početkom lipnja 2012. obratila Ministarstvu poljoprivrede s vrlo konkretnim prijedlozima dijaloga oko strukturnih reformi baziranih na malim i srednjim obiteljskim gospodarstvima tadašnja pomoćnica ministra i sadašnja reformistica Vesna Gantner Kuterovac ustvrdila je kratko da predloženi okvir nije u suglasju sa Zajedničkom poljoprivrednom politikom EU pa ga "nije moguće primijeniti pri nalaženju najboljih rješenja".

Različita tumačenja
U doticajima s Europskom komisijom, međutim, nedvosmisleno je potvrđeno da jedino države članice mogu odlučivati npr. o veličini gospodarstava kojima žele pružati potporu unutar općeg okvira zacrtanog ZPP-om. Nedavna odluka Ministarstva i Vlade da ne iskoristi dobar dio EU potpora, koje su se mogle skrenuti s velikih, ionako konkurentnih, poduzeća na mala kao ključne čimbenike prehrambene samodostatnosti, nije dakle izraz Unijinih okvira već isključivo pogrešnih polaznica hrvatske politike.To je samo malo poslije svoje tadašnje pomoćnice javno potvrdio i ministar Jakovina izjavom kako se "nažalost, svi više neće moći baviti poljoprivredom. Moramo razlučiti što su to stvarno aktivni poljoprivrednici od onih kojima je to bila dopunska djelatnost, dopunski izvor prihoda ili možda čak i poligon za špekulativne odnose s poticajima. Nije realno da postoji 233 tisuće obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u Hrvatskoj", rekao je Jakovina.

I u svom višekratnom ponavljanju te izjave ministar nastavlja navoditi pogrešan podatak o broju OPG-a – prema podacima Agencije za plaćanje taj je broj nažalost pao na nekih 180 tisuća – ali to je tek sitnica u odnosu na potpuno nerazumijevanje političke srži Unijine ZPP. Naime, kako Europska komisija tumači npr. u svom nedavnom pismu Udruzi OPG Hrvatske Život, EU uredba o potporama sadrži više mogućnosti da se ostvari cilj boljeg ravnovjesja isplata malim i velikim primateljima. Da ne bude sumnje o čemu je riječ, Komisija podsjeća da "pojam 'aktivnog seljaka' u čl. 9 iste Uredbe služi kako bi se iz primanja potpora mogle isključiti određene fizičke ili pravne osobe čija poslovna djelatnost nije, ili je samo marginalno usmjerena na poljoprivrednu djelatnost. Istodobno, državama članicama sa dozvoljava da odobre neposredne potpore manjim seljacima koji se tom djelatnošću bave samo djelomično budući da ti seljaci neposredno pridonose vitalnosti ruralnih područja".

Ograničene restrikcije
Ukratko, EU restrikcije su usmjerene isključivo protiv onih van poljoprivrede koji se njome žele baviti špekulativno. Hrvatski ministar pak stvar postavlja na glavu pa oštricu Uredbe maliciozno okreće prema seljacima koji se bave dopunskom djelatnošću – a kojima EK naprotiv želi pomoći! Kojeg li čuda da se hrvatski prijedlozi mjera pomoći ruralnim područjima opetovano vraćaju na doradu, a teški milijuni eura nam ostaju nedostupni. Hrvatski sada jest jedan od europskih jezika, ali i političarima mora sinuti da su sada – u Europi! Tek tada će istinski nova politika biti moguća, a njihov se doprinos raspravama u ministarskom Vijeću neće ograničavati na "Slažemo se" i "Nemamo primjedbi". S figom u džepu.