Rijetki su oni problemi koji se mogu riješiti odgađanjem, a kada je riječ o zbrinjavanju radioaktivnog otpada, čiji se vijek trajanja mjeri u stotinama, pa i tisućama godina, evidentno je da problem teško može nestati sam od sebe. Pa ipak, tijekom proteklih petnaestak godina Hrvatska se upravo na takav način pokušavala riješiti svoje obvezeza trajno zbrinjavanje nuklearnog otpada za koji je odgovorna. Kako nakon desetljeća zabijanja glave u pijesak problem (čitaj: otpad) nije nestao, netko u državnom aparatu valjda je shvatio da se nešto treba poduzeti. 

Pritisak europske regulative
Pred Hrvatskim saborom ovih bi se dana tako trebao naći prijedlog Strategije zbrinjavanja radioaktivnog otpada, iskorištenih izvora i istrošenog nuklearnog goriva. Riječ je o novom pokušaju države, ovaj put pod pritiskom europske regulative i potpisanih ugovora, da odredi kako će, gdje i pod kojima uvjetima zbrinuti radioaktivni otpad i srodne materijale. Dakako, pitanje nuklearnog otpada jedno je od onih koje u javnosti izaziva sablazan, pa je vjerojatno i to razloga zašto nijedan od ranijih planova donesenih u ovom sektoru nije zaživio.

Iako se u domaćoj javnosti uglavnom vlada uvjerenje da se tu govori o zbrinjavanju polovice radioaktivnog otpada i potrošenog nuklearnog goriva iz elektrane Krško – na što je Hrvatska kao suvlasnik elektrane obvezna, treba znati kako i pored toga u Hrvatskoj danas postoje značajne količine radioaktivnog materijala koji treba zbrinuti. Prvenstveno, na dvije lokacije u Zagrebu danas je pohranjeno oko 7,5 kubika radionuklida nastalih kroz korištenje ionizirajućeg zračenja u raznim vrstama medicinskih, građevinskih i elektronskih uređaja. Skladišta gdje se taj materijal danas nalazi – u Institutu Ruđer Bošković i Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada – dugoročno su neadekvatna za tu namjenu, te trajno rješenje za ovaj otpad mora biti pronađeno.

Drugi izvor 'radioaktivnog otpada' su prirodni radioaktivni materijali koji se nalaze na tri lokacije. U Plominu se nalazi deponij s oko 900 tisuća kubičnih metara pepela i šljake nastalih radom termoelektrane Plomin 1 koja je koristila lokalni raški ugljen s visokim udjelom uranija i radija. Taj deponije saniran je 2000. godine, eventualni utjecaj radioaktivnog materijala smanjen na najmanju moguću razinu, no dugoročno je potrebno razmatrati daljnje modele zbrinjavanja. Drugi točka  s visokom koncentracijom prirodnih radioaktivnih materijala su dva deponija šljake i pepela nastale kao posljedica rada termoelektrane nekadašnje tvornice Jugovinil. Manji deponij saniran je 1973. dok se na drugom- velikoj taložnici – nalazi oko 180 tisuća kubika pepela i šljake povišene radioaktivnosti.

Na koncu, trajno zbrinjavanje zahtijeva i deponij fosfogipsa kutinske Petrokemije gdje se na površini od 1,6 kvadratnih kilometara nalazi čak 5 milijardi kilograma fosfogipsa i oko 2 milijuna kubika vode.  A onda je tu i NE Krško. Prema službenim procjenama, 2023. godine, kad ističe životni vijek elektrane,  bit će potrebno zbrinuti oko 9 tisuća tona radioaktivnog otpada, te još 870 tona inaktivnog nuklearnog goriva. Produži li se životni vijek elektrane do 2043. godine, što je u ovom trenutku izvjesno, te količine će porasti na 10.200  tona radioaktivnog otpada i tisuću tona inaktivnog nuklearnog goriva.

Sigurnost i financije
Hrvatska ima obvezu pronači trajno rješenje za polovicu tog materijala, a temeljem Bilateralnog ugovora, to rješenje pokušat će pronaćči u suradnji sa Slovenijom. Ipak, ako se suvlasnici ne uspiju dogovoriti, svaki je dužan preuzeti polovicu radiaktivnog materijala dvije godine nakon početka dekomisije postrojenja. Dakako, osnovno pitanje koje se u hrvatskoj javnosti nameće pri raspravi o radioaktivnom otpadu jest to treba i on biti zbrinut u Hrvatskoj ili izvezen u neku stranu državu.

Pri odgovoru na to pitanje treba imati na umu dva ključna elementa – financijski i sigurnosni. Iz sigurnosne perspektive, nesumnjivo je izvoz radioaktivnog otpada u neku daleku zemlju najsigurnija opcija, no takve transakcije iznimno su skupe, te podrazumijevaju niz logističkih i regulatornih prepreka. Financijski povoljnije rješenje svakako je lokalno zbrinjavanje radioaktivnog otpada, s tim da se zajedničko rješenje sa Slovenijom također treba smatrati lokalnim. Naime, Slovenija svoje skladište za radioaktivni otpad planira graditi u Vrbini, nedaleko od Krškog.

Riječ je o lokaciji koja se nalazi dvadesetak kilometara zračne linije od Zagreba i uzvodno na Savi, pa iako se radi o drugoj državi pitanje je da li je takva lokacija za Hrvatsku sigurnija od neke lokacije u nekom od slabo naseljenih, ruralnih dijelova zemlje. Druga prednost gradnje centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada u Hrvatskoj svakako bi bilo i to da bi , kako se navodi u prijedlogu strategije, 'RH svoja namjenska financijska sredstva u cijelosti angažirala u RH što bi rezultiralo snažnim poticanjem domaće industrije i razvojem lokalne zajednice na čijem teritoriju bi bilo smješteno skladište, a potom odlagalište radioaktivnog otpada'. Iz ove rečenice, ali četiri scenarija koja se u Strategiji navode, evidentno je kako se gradnje skladišta za radioaktivni otpad u Hrvatskoj opet  razmatra kao moguće rješenje.

Gdje bi se ono nalazilo trenutno je nejasno, s obzirom na to da je službeni proces odabira povoljne lokacije faktički zastao 1999. godine kad je Strategijom prostornog uređenja RH određeno da se daljnje istraživanje mora nastaviti u 'partnerskom odnosu s lokalnom zajednicom'. Kako u Hrvatskoj trenutno ne postoji niti jedna jedinica lokalne samouprave koja bi, barem načelno, pristala da se na njezinom teritoriju gradi takav objekt, evidentno je da je takva suradnja teško ostvariva. Ipak, neko rješenje se mora naći, a Strategija je dobar prvi korak u tom smjeru. Problem nažalost neće nestati – barem tijekom narednih nekoliko stotina godina.