Sprega stručnosti i politike, začinjena omiljenom hrvatskom riječju – reforma, čini se na kraju nam nije donijela ništa dobro. Prividni rast gospodarstva na klimavim nogama i privatizacija državne imovine koja se mogla odraditi i puno prije i puno bolje summa summarum je gotovo pola godine "stručne vlasti".

Međutim, nevješti eksperiment u kojem se Hrvatska našla iznjedrio je i dva fenomena koja imaju puno više sličnosti nego razlike, a odličan su primjer kako se stručnjaci koji žele vladati trebaju i ne trebaju ponašati u javnom prostoru – jedan je premijer Tihomir Orešković, a drugi voditelj u ostavci ekspertnog tima za kurikularnu reformu obrazovanja Boris Jokić. Da, među njima je puno više sličnosti nego što se to na prvu čini.

Jedan i drugi (barem deklarativno) žele reforme koje će osigurati budućnost našoj djeci, jedan i drugi su neupitni stručnjaci u svom području djelovanja, ali bez političke snage, i jedan i drugi su taoci svjetonazorski duboko podijeljenog društva… Naravno, u ovom trenutku naizgled se nalaze na suprotnim stranama, ali ako se malo bolje razmisli i jedan i drugi nekako više vole gledati u budućnost nego se osvrtati na prošlost. I to je dobro, ili bi barem trebalo biti. 

Okretanje medijima
Međutim, kako to već bude sa stručnjacima, zadubljeni u svoje polje stručnosti zanemarili su svijet oko sebe. Dvojac neupitno isprepletene sudbine od početka se nespretno pokušava uzdići iz hrvatske političke kaljuže, ali tonu sve dublje u nju. U tim nastojanjim Jokić je, iako čini se ima manje političkih aspiracija, ispao vještiji. Od prvog dana dolaska Tihomora Oreškoviće i njegovog obraćanja Saboru u kojem je "slučajno" najavio zaustavljanje reforme školstva, Jokić se vrlo vješto okrenuo medijima, namjerno ili nenamjerno svjestan da bez podrške javnosti odlazi kako je i došao, u tišini.  

U tome je uspio i na glavnom zagrebačkom trgu 40.000 ljudi izrazilo mu je podršku. Jokić je dobio politički kapital kojega se ne bi postidjeli ni pojedini zastupnici u Saboru koji tamo sjede zahvaljujući čudnim koalicijama i daleko manjem broju preferencijalnih glasova. Dobio je politički kapital koji bi u ovom trenutku Oreškoviću jako dobro došao. Opet je to paradoks stručnjaka u političkoj areni. Jokić bez političkih želja ima 40.000 glasova, ali ne i podršku sveukupne znanstvene zajednice, a Orešković s političkim težnjama ima podršku ekonomista, kreditora i bankara, ali nema 40.000 glasova.

Plivanje u jatu
Jokić koji je trebao šarmirati znanstvenike, šklješten između ustaša i partizana da bi nešto postigao na kraju se okrenuo masama pred kojima se u završnom činu svoje borbe nije ni pojavio. Orešković koji je trebao šarmirati mase i koji bi sigurno rado stao pred 40.000 građana, šklješten između lijevih i desnih, na kraju je počeo pozivati na ostavke članova vlastite Vlade, da bi doznao kako oni to neće napraviti, već će oni kako sada stvari stoje smijeniti njega.  Eto još jednog apsurda.

Orešković ne želi otići, iako oni koji su ga doveli to traže, a Jokić daje ostavku, iako 40.000 ljudi želi da ostane. Na primjeru dva stručnjaka bačena u političke vode jasno vidimo kako je naše društvo još daleko od toga da bi uopće dopustilo u tim vodama plivanje ikome osim stranačkim barakudama. I možemo se složiti kako su i Jokić i Orešković eksponetni politike – jedan SDP-a, a drugi HDZ-a i kako moraju plivati zajedno sa svojim jatom, ali zanimljivo je kako ni jedan, ni drugi nisu uspjeli napraviti barem jedan zamah kontra i već su se našli na suhom. Nije ovo zemlja za stučnjake.