Karta stope rasta globalne ekonomije razmjerno je jasna. SAD doživljava djelomični oporavak sa stopom rasta između 1,5 i dva posto te stopom nezaposlenosti koja zaostaje za rastom. Europa u cjelini drži se jedva iznad nulte stope rasta, s tim da među zemljama postoje velike razlike, no postoje određeni dokazi koji govore u prilog djelomične konvergencije, barem kada je riječ o nominalnoj cijeni jedinice rada. Istodobno, kineska je stopa rasta sedam posto, a ostale zemlje u razvoju pripremaju se za više kamatne stope.

Većina naprednih gospodarstava još nije riješila problem zaustavljanja pretkriznog obrasca rasta potaknutoga prekomjernom domaćom potražnjom. Taj obrazac nije se oslanjao samo na financijsku polugu, istodobno je uzrokovao rast domaćeg sektora i smanjenje izvoza. A kako je domaće tržište ograničeno ovisnošću o domaćoj potražnji, oporavak će ovisiti o potencijalu rasta izvoznog sektora. Kako bi se taj potencijal ispunio, izvozni sektor mora ponovno pokrenuti vlastito širenje po marži: zbog slabljenja valutnog tečaja dolazi do pada izvoza i realne cijene jedinice rada uslijed poravnanja nominalne plaće, pa nezaposleni i višak kapitala odlaze na vanjska tržišta dobara, usluga i resursa.

SAD: Rekordan izvoz
To se već događa u SAD-u, gdje je izvoz rekordan, dok je uvoz još donekle plah; deficit po tekućem računu je u padu, a čak i neto zaposlenost u izvoznom sektoru je u porastu (po prvi put u dvadeset godina). Više od polovice američkoga ubrzanja rasta događa se u izvoznom sektoru, premda on čini samo trećinu gospodarskih aktivnosti. Jedan od razloga američkoga oporavka samo je djelomično fiskalno opterećenje, odnosno ustrajni učinak gospodarskog stezanja od 2008., koji je dio financijske poluge prebacio na privatni sektor. Posljedica je bilo povećanje dužničkog opterećenja, što je, kontroverzno, riješeno štednjom. No, glavni je problem u tome što su ulaganja u javni sektor i dalje daleko ispod razine potrebne za održivi rast. Najteži dio potpunog ostvarenja potencijala jest prebacivanje ustroja domaće potražnje od potrošnje prema investicijama bez povećanja financijske poluge.

Mora se postići ravnoteža između domaće i vanjske potražnje te shvatiti koliko je srednjoročni i dugoročni rast osjetljiv na ustroj (i veličinu) ukupne domaće potražnje. I nekolicina je europskih zemalja prekomjerno ovisna o domaćoj potražnji, pa im je potreban rebalans prema izvozu. No, izazovi pred njima puno su veći, a proces je sporiji. U prvom desetljeću nakon uvođenja eura nominalna cijena jedinice rasta naglo se povećala u Grčkoj, Irskoj, Italiji, Portugalu i Španjolskoj, dok je u Njemačkoj ostala ista. Da nije bilo zajedničke valute, te bi divergencije bile popraćene prilagodbom valutnog tečaja, zasigurno nakon završetka obrasca prekomjerne poluge i domaće potražnje.

No, takve se prilagodbe ne mogu provesti unutar monetarne unije, pa se cijena jedinice rada polako usklađuje u usporenom procesu rasta nominalne plaće i pada realne plaće. Uz izostanak domaće potražnje, spori put zapravo odgađa i onemogućuje rast putem širenja izvoznog sektora. Na brzinu strukturne prilagodbe snažno utječe i to koliko se jednostavno zaposlenost može prebaciti iz domaćih u izvozne sektore te segmente globalnih opskrbnih lanaca. Stupanj fleksibilnosti tržišta rada znatno varira među europskim državama, a reforme koje bi ga povećale presudne su važnosti. Primjerice, njemačke reforme od 2003. do 2006. znatno su utjecale na povećanje stupnja fleksibilnosti.

Njemački višak
Puno se govori o velikom njemačkom višku po tekućem računu. No, kao što problematične države eurozone imaju precijenjene valute, njemačka je podcijenjena, pa se ostvaruju veliki vanjski viškovi te više ušteđenih sredstava negoli investicija. Podcijenjena valuta uzrokuje neuravnotežen model rasta suprotne vrste: prevelik izvozni sektor i nedovoljna domaća potražnja. Kako se u domaćem sektoru u naprednim gospodarstvima otvaraju nova radna mjesta, ovaj model mogao bi dovesti do problema vezanih uz zaposlenost (čak i ako se on djelomice prikazuje kao skraćivanje radnog vremena, a ne u obliku otpuštanja). U načelu bi Njemačka mogla pokušati ojačati domaću potražnju povećanjem financijske poluge, no osim ako se valutna stopa prilagodi, tj. povisi kako bi se smanjila marža izvoznog sektora, posljedica bi bila inflacija. U tom bi slučaju morala intervenirati Europska središnja banka te pokušati održati vjerodostojnost, pri čemu se misli na obećanje o stabilnosti cijena, što je njezina primarna obveza.

Nevjerojatno je da Njemačka ima toliko problema s pronalaskom održivog obrasca uravnoteženog rasta u trenutačnom ustroju eurozone. Svi upućeni u kineske strukturne promjene vezane uz ponudu i potražnju primijetit će sličnosti s Njemačkom.Obnova rasta zahtijeva pomnu analizu strukturne ravnoteže, pažljivo promatranje ograničenja vezanih uz domaću potražnju i usmjerenost na zapreke širenju izvoznog sektora. Neke od tih zapreka su krutost na strani ponude, a ostale imaju veze s prenapuhanom domaćom potražnjom. Ako nam je cilj ostvariti zdrav oporavak, ništa od spomenutoga ne smijemo zanemariti.

Copyright: Project Syndicate, 2013.