Da je povijest učiteljica života puno se gluposti ne bi ponavljalo. Primjerice, ne bi se dogodio referendum jer bi naučili iz primjera Rose Parks ili sufražetkinja da je diskriminacija stvar prošlosti.

Ne bi se skidale ćirilične ploče jer je ćirilica dio i hrvatske kulturne baštine. Ne bi se skandirali fašistički pozdravi na utakmicama nakon što je tijekom tog režima milijune "pojeo mrak". Da je povijest dobra učiteljica ne bi se bankama dalo da stvaraju "novi švicarac" zvan euribor i utiru temelje za novu dužničku katastrofu.Kad je država prije više od godinu dana mijenjala Zakon o potrošačkom kreditiranju, bilo je to daleko prije pokušaja rješavanja problema švicaraca. Tada je namjera bila uvesti transparentnost u formiranje kamatnih stopa.

Umjesto obavijesti klijentu da vam se mijenja kamata jer je banka tako odlučila, naravno na temelju objektivnih pokazatelja, ali čiju računicu nemate pravo vidjeti jer je to poslovna tajna (uostalom potpisali ste), uveden je novi izračun. Formula jednostavna da ne može biti jednostavnija: fiksna marža plus varijabilni dio kamate. Rezultat? Banka kamatu može mijenjati samo ako se promijeni varijabilni dio, a njega čine isključivo referentne kamatne stope u svijetu. Dakle, gotovo je sa samovoljom, konačno čisti računi, zar ne? Naravno da ne. Još u prosincu prošle godine, opširno smo o tome pisali, banke su napravile računicu da skrenu vodu na svoj mlin. Svi novi krediti, a i najveći dio onih u otplati s promjenjivom kamatnom stopom, prebačeni su na novi sustav referentna kamata plus marža. Hipotetski čista, računica u praksi skriva nevjerojatnu "kvaku": referentne kamate trenutno su na povijesno niskim razinama, neovisno o rokovima i je li u pitanju libor na franke ili euribor…

Primjerice, šestomjesečni euribor iznosi 0,3 posto, 12-mjesečni 0,5 posto, a libor na franke još je bliže nuli… Niske kamatne stope u svijetu znače postojeće razine rata, no kad se one počnu vraćati na prosječne vrijednosti kamatne stope na kredite lete u nebo. Vrijedi to za sve kredite, uključujući i stambene barem do zakonskog limita postavljenog na devet posto. Dijaboličnost formule leži u tome da tada to stvarno neće biti krivnja banaka već će im kamatni prihodi rasti zbog odluka FED-a ili ECB-a, ovisno tko prije zategne monetarnu politiku. A onda će se ponoviti povijest i panika oko kamata. Baš kao sa švicarcem. Pitanje je zašto su i Vlada i HNB dozvolili bankama da tako fundamentalnu promjenu formule rade u izvanrednim uvjetima povijesno nisih kamatnih stopa? Kako su preskočili tu lekciju iz povijesti?