Ako činjenice ne odgovaraju teoriji, promijeni teoriju", kaže stara mudrost. No prečesto je lakše zadržati teoriju, a promijeniti činjenice – u to su bar uvjereni njemačka kancelarka Angela Merkel i ostali europski čelnici koji zagovaraju štednju. Iako su im činjenice pred nosom, oni i dalje poriču stvarno stanje stvari.Plan sa štednjom je propao.

No njegovi zagovornici spremni su proglasiti pobjedu na temelju čak i najslabijih dokaza: gospodarstvo više nije u kolapsu, dakle štednja djeluje! Ali ako nam je to prosudbeni temelj, tada bismo mogli reći da je skok s litice najučinkovitiji način silaska s planine; konačno, nismo li prekinuli spust?No svakoj krizi dođe kraj. Stoga uspjeh ne bismo trebali mjeriti činjenicom da do oporavka kad-tad dolazi, već time koliko brzo se on pojavljuje i koliki su razmjeri štete uzrokovane padom.Sagledamo li situaciju na taj način, uvidjet ćemo da se štednja pokazala potpunom i krajnjom katastrofom koja postaje sve vidljivija kako se gospodarstva Europske unije ponovno suočavaju sa stagnacijom, ako ne i recesijom s trostrukim dnom, nezaposlenost se ustrajno održava na dosad nezabilježenim visinama, a stvarni BDP po glavi stanovnika (uz inflacijsku prilagodbu) u mnogim zemljama i dalje se nalazi na predkriznoj razini. Čak i u gospodarstvima koja bilježe ponajbolje rezultate, kao što je ono njemačko, stopa rasta od krize koja je izbila 2008. godine toliko je spora da bi je u bilo kojim drugim okolnostima ocijenili bijednom.

Pad proizvodnosti
Najteže pogođene zemlje i dalje su u depresiji. Nema drugih riječi kojima bi se opisale države poput Španjolske ili Grčke, u kojima svaki četvrti stanovnik i više od 50 posto mladih ne može pronaći posao. Izjaviti da lijek djeluje, dakle, samo zato što je stopa nezaposlenosti pala za par postotnih bodova ili zato što se nazire tračak majušnog rasta isto je kao kada bi srednjovjekovni brijač rekao da puštanje krvi djeluje jer pacijent još nije preminuo. Ekstrapolacijom skromnog rasta u Europi od 1980. godine naovamo došao sam do izračuna da je proizvodnost u Europi danas više od 15 posto ispod razine na kojoj bi se nalazila da svijet 2008. nije zadesila kriza, čime se podrazumijeva gubitak od oko 1,6 bilijuna dolara samo u ovoj godini te kumulativni gubitak od preko 6,5 bilijuna.

Još više zabrinjava činjenica da se ovaj jaz širi umjesto da se zatvara, što bi bilo za očekivati nakon gospodarskog pada, kada je rast brži od uobičajenog jer privreda pokušava nadoknaditi sve propušteno.  Jednostavno rečeno, dugotrajna recesija ugrožava europske potencijale rasta. Mladi koji bi trebali usavršavati vještine nemaju prilike za to. Brojni su dokazi koji govore u prilog podatku da će ova generacija tijekom života ostvariti puno niži prihod od generacija koje su odrastale u razdobljima visoke zaposlenosti. Istodobno Njemačka prisiljava druge zemlje na provođenje mjera koje slabe ne samo njihova gospodarstva, već i demokratski sustav. Kada građani opetovano glasaju za promjenu političkog smjera, a rijetke su mjere građanima važnije od onih koje izravno utječu na njihov životni standard, no svaki put iznova im biva rečeno da se o tim stvarima odlučuje negdje drugdje i da nemaju izbora, pate i demokracija i vjera u europski projekt. 

Ubrzanje privatizacije
Francuska je prije tri godine izašla na birališta i glasovala za promjenu smjera. No umjesto toga glasačima je nametnuta još jedna doza štednje koja pogoduje poslovanju. Jedno od najdugovječnijih ekonomskih počela jest množitelj uravnoteženog proračuna, prema kojemu istodobno povećanje poreznih stopa i potrošnje potiče privredu. Ako su pritom porezi usmjereni na najbogatije, a potrošnja ciljana na siromašne, množitelj se zna popeti vrlo visoko. No francuska navodno socijalistička vlada snižava porez na dohodak poduzeća i reže potrošnju, što je recept po kojemu će privreda neizostavno oslabjeti, ali zbog provedbe kojega je Njemačka hvali na sva usta.Nadležni gaje nadu da će niža stopa poreza na dohodak za poslovne subjekte potaknuti ulaganja. To je čista besmislica. Ono što zadržava ulaganja (kako u Sjedinjenim Američkim Državama, tako i u Europi) jest izostanak potražnje, a ne visoki porezi.

Naime, s obzirom da se ulaganja uglavnom financiraju zaduživanjem, a da se kamate u poreznom izračunu otpisuju, porez na dohodak nema gotovo nikakvog utjecaja na ulaganja. Slično tome, Italiju se potiče na ubrzanje privatizacije. No premijer Matteo Renzi dovoljno je razuman te shvaća da prodaja državne imovine po niskim cijenama nema nikakvog smisla. Dugoročna razmatranja, a ne kratkovječni i neodložni financijski problemi trebala bi odrediti slijed zbivanja u privatnom sektoru. Odluke bi se trebale temeljiti na tome gdje se određene aktivnosti najuspješnije provode te ponajbolje služe interesima građana. Primjerice, privatizacija mirovinskog sustava pokazala se iznimno skupom u zemljama koje su se odlučile na taj eksperiment. Američki uglavnom privatizirani sustav zdravstvene skrbi bilježi najlošije rezultate na cijelome svijetu. Sve su to teška pitanja, ali jednostavno je dokazati da prodaja imovine u državnom vlasništvu po niskim cijenama nije najbolji način poboljšanja dugoročne financijske jakosti.

Pogrešna obrana
Sva patnja koju je Europa doživjela, a koja je nametnuta u službi umjetne tvorevine, odnosno eura, još je tragičnija jer je potpuno nepotrebna. Premda se i dalje gomilaju dokazi u prilog činjenici da štednja nije praksa koja će polučiti uspjeh, Njemačka i njezini istomišljenici još su joj stali čvršće u obranu te su cijelu europsku budućnost voljni riskirati radi teorije koja je odavno dokazana pogrešnom. Zašto ekonomistima pružiti još činjenica kojima će dokazati svoju teoriju? 

© Project Syndicate, 2014.