Hrvatska je mjereći se sama sa sobom i uspoređujući se s drugima (ostale članice EU) u razdoblju 2012.-2015. s prethodnim usporedivim razdobljem 2008.-2011., koristeći za ovu usporedbu relevantnu bazu podataka Eurostata, dotaknula dno po svim ključnim kriterijima. Hrvatska poljoprivreda uistinu jeste lošija od svih ostalih članica u pogledu: (1) pada outputa, (2) pada stvorene dodane vrijednosti, (3) pada poljoprivrednog dohotka, (4) pada potrošnje fiksnog kapitala i (5) pada produktivnosti. Baš u svakom od ovih paramerara Hrvatska bilježi dvocifren pad, dok istodobno stare zemlje članice (EU15) i nove zemlje članice (EU12), zbirno promatrano, baš u svakoj od ovih kategorija bilježe rast, u pravilu dvocifren.

Nemojmo se zavaravati, kada je netko ovako čvrsto na dnu, stvari se ne pokreću i ne popravljaju čarobnim štapićem ili preko noći. Dakle, potrebno je dobro osvijestiti gdje se sada stvarno nalazimo, te gdje želimo dospjeti u doglednoj budućnosti. Letvica koju postavimo ne smije biti nisko, jer ćemo vječno ostati na začelju.

Međutim, ciljevi koji postavimo moraju biti realni i dohvatljivi, uz stalno mjerenje prolaznog vremena, te uz stalnu spremnost na promjene operativnih ciljeva i stalne prilagodbe globalnom okruženju u poljoprivredi koje je sve – samo ne sigurno.

Predizborno je vrijeme kada pljušte obećanja i jednostavni recepti. Naravno, puno je tu hvalevrijednih prijedloga i inicijativa koje bi bilo poželjno prihvatiti i realizirati. Ima i nesnalaženja i lutanja, retoričkog i sadržajnog.

Kao da su odjednom svi “otkrili” OPG i stavili ga u žižu javne politike. Po tko zna koji put se “otkriva” također da imamo “nevjerojatno neiskorištene resurse koje samo treba staviti u funkciju” i poteći će med i mlijeko…Eh, da.

Mitovi o selu

No evo mojih pet prioriteta i područja djelovanja:

1) Strateška vizija za poljoprivredu i ruralni prostor – rezultat otvorenog dijaloga, bez “skrivanja” i “friziranja” podataka. U izradi strateške vizije i strateških smjernica razbijati uvriježene mitove koji nemaju veze sa stvarnošću. Jedan od tih mitova je da je poljoprivreda glavna gospodarska grana na selu i važan izvor zaposlenosti. Nije. Moj kamenčić u mozaiku strateške vizije je nova paradigma odnosa “grad – selo” koji mora biti prožet razumijevanjem, uvažavanjem i partnerstvom, a što započinje edukacijom već u dječjem vrtiću.

2) Provedba agrarne politike mora biti u suglasju s retorikom koja slijedi stratešku viziju.
Ključne stvari u provedbi politike su partnerstvo, suradnja, zajednička akcija, ali i podjela odgovornosti. Najbolja svjetska iskustva dolaze od tamo gdje čelnici resora samo pretaču u operativne aktivnosti ono što je prethodno u otvorenom javnom dijalogu raspravljeno sa svim bitnim akterima. Beskompromisno i tvrdoglavo treba promicati znanje i vrsnost u javnom djelovanju u svim prigodama i na svim razinama. To i od poljoprivrednika zahtijeva stalnu edukaciju, trening, učenje i kreativnost.

Pravična distribucija potpora

3) Visina, distribucija i redistribucija poljoprivredne potpore. Zaokret negativnog smjera nije ostvariv bez odgovarajućeg proračuna. Razina ukupne proračunske potpore za poljoprivredu i ruralni razvoj treba biti u skladu s okvirima odobrenim Hrvatskoj u pristupnim pregovorima. U prve tri godine članstva (2013.-2015.) zabilježen je nevjerojatan nesrazmjer raspoloživog poljoprivrednog proračuna za potpore i stvarno isplaćenih sredstava.

Primjerice, čak je 292 milijuna eura u te tri godine isplaćeno manje proračunskih sredstava za izravna plaćanja nego je bilo moguće. S druge strane, od raspoloživih sredstava ruralnog razvoja nije isplaćeno niti 20%.

Međutim, istinski izazov i središnje pitanje svake poljoprivredne politike je pitanje pravične (re)distribucije poljoprivredne potpore. EU pravni okvir omogućuje promjenu u smjeru zaštite skupine koja je ranjivija na globalne promjene na tržištu, a to su manja i srednja gospodarstva.

Drugo i možda još važnije pitanje u vezi distribucije je omjer strukturne i tržišne potpore. Hrvatskoj treba beskompromisno i kontinuirano povećanje strukturne potpore na uštrb mjera izravnih plaćanja. Samo se tako podiže konkurentnost i jača održivost sektora. Strukturne su potpore sve ono što je nasušno potrebno, nove tehnologije, nove investicije, novi proizvodi, navodnjavanje, obnovljivi izvori, zelena energija,.. sve u skladu s programskim dokumentima i jasnim pravilima.

4) Korjenita reforma proračunskih izdataka za javne servise u poljoprivredi. U ukupnim transferima poljoprivredi gotovo neopaženo prolazi eksplozija izdataka za javne servise (administraciju u poljoprivredi). Ovi proračunski izdaci za razdoblje 2004.-2007. iznosili su prosječno 299 mil. kuna godišnje, u razdoblju 2008.-2011. je to naraslo na 695 milijuna a u zadnjem četvorogodišnjem razdoblju 2012.-2015. na čak 833 milijuna kuna.

Ne postoji u EU sličan primjer porasta izdataka za javne servise u poljoprivredi koji su svoj prosječan udio u proračunu Ministarstva poljoprivrede (bez šumarstva i vodnog gospodarstva) povećali sa 11% u prvom razdoblju na čak 21% u razdoblju 2012.-2015.

Čak i da je ovaj porast udjela bio popraćen porastom novostvorene vrijednosti u poljoprivredi (a nije, upravo je suprotno!), teško bi bio prihvatljiv. Očekujem da će se ovdje stvari najteže mijenjati – ali nema druge. Moraju.

Promicati komasaciju

5) Zemljišna politika. Zemlja kao bazični, neprenosivi resurs poljoprivredne proizvodnje u središtu je svake javne politike. Ispitivanja stavova poljoprivrednika u Hrvatskoj pokazuju da je pitanje zemljišne politike ono za koje velika većina ispitanika stavlja na prvo mjesto problema.
Za razliku od vodnih i šumskih resursa, ne treba zazirati od prodaje državnog zemljišta domaćim poljoprivrednicima. Dugoročno, to je najbolja motivacija i jamstvo njegova očuvanja i oplemenjivanja vrijednosti. Komasacija, vođena inicijativom iz lokalnih zajednica može polučiti izvanredno pozitivne učinke na efikasnost sektora i treba ju snažno promicati i provoditi.