Nitko još ne zna kad će Velika Britanija predstaviti plan za pregovore oko povlačenja iz Europske unije. Međutim, već je jasno da će Brexit preinačiti kartu Europe. To znači da EU mora u ovom trenutku započeti s razmišljanjem kako se to može iskoristiti na najbolji način. Evo kako.

Pregovori o Brexitu bit će dugotrajni, složeni i žučljivi, a “razvod” od EU imat će dalekosežne geopolitičke posljedice. Njegov neposredni učinak je zaustavljanje zamaha integracija u trajanju od 60 godina. Europa će također trpjeti kratkoročno i srednjoročno, jer će vjerojatno znatna količina političke energije biti posvećena Brexitu tijekom sljedećih pet godina, u vrijeme kad je EU potrebna snaga za suočavanje s unutarnjim i vanjskim opasnostima. Dugoročnije, Brexit će vjerojatno ubrzati odlazak Europe od glavnog stola za donošenje odluka na globalnoj razini.

Britanija neće izbjeći te posljedice. Ona može napustiti EU, ali se ne može odseliti iz Europe. Eto zašto, iako britanski europski partneri nisu odabrali Brexit, moraju se uspješno uhvatiti u koštac s njegovim posljedicama, što nalaže ravnotežu između dva prioriteta. Njihov taktički cilj mora biti postizanje sporazuma s Velikom Britanijom koji održava integritet EU. Strateški cilj je očuvanje prosperiteta i utjecaja Europe.

S tim idejama na umu smo nekolicina europskih kolega i ja – a svi smo djelovali pojedinačno – nedavno bili koautori rada u kojem se predlaže koncept Europe za 10-20 godina: kontinentalno partnerstvo koje će stvoriti nove osnove za kontinuiranu ekonomsku, vanjsko-političku i sigurnosnu suradnju s Velikom Britanijom.

Značenje referenduma

Osnovna ekonomska ideja je predložak za odnos koji je znatno manje dubok od članstva u EU, no nešto bliskiji od sporazuma o slobodnoj trgovini. Kad bi ga usvojile, Britanija i EU ne bi samo mogle očuvati svoje ekonomske veze, već bi također mogle pružiti novi model za budući odnos između EU i njenih susjeda koji joj se neće uskoro pridružiti poput Norveške, Švicarske, Turske, Ukrajine i naposljetku južnih mediteranskih zemalja.

Svaki prijedlog vezan uz budućnost odnosa između EU i Velike Britanije mora započeti od tumačenja značenja referenduma o Brexitu. Naše pretpostavlja da su glasači u Velikoj Britaniji odbacili legalnu nemogućnost ograničavanja priljeva radnika iz EU i načelo udruživanja suverenosti.

Prvo podrazumijeva da trajni sporazum između Britanije i EU ne može uključivati slobodno kretanje radnika. Drugo odbacuje sudjelovanje u zajedničkom političkom poretku te stoga podrazumijeva da se svaka suradnja mora temeljiti na međuvladinim sporazumima.

Prvo ograničenje predstavlja ozbiljnu prepreku, jer se EU temelji na slobodnom kretanju robe, usluga, kapitala i radnika. Europski partneri Londona kategorično tvrde da su te četiri slobode nedjeljive i da, ako Britanija želi održati slobodan pristup kontinentalnom tržištu za svoju obradu podataka i financijske usluge, ona mora prihvatiti neograničen pristup svom tržištu rada za radnike iz Poljske ili Irske.
Sloboda kretanja radnika nedvojbeno je sastavni dio EU. Doista, temeljno pravo na naseljavanje i zarađivanje za život u drugoj zemlji bez traženja odobrenja ne postoji nigdje drugdje na svijetu. Milijunima ljudi to pravo najpotpunije utjelovljuje ono što predstavlja EU.

Ali pravo pitanje koje treba postaviti u ovom trenutku jest mogu li se snažne ekonomske veze očuvati bez slobodnog kretanja radne snage. Gledano s ekonomskog stajališta, odgovor je da; duboko integrirano tržište roba, usluga i kapitala ne nalaže potpunu slobodu kretanja radne snage. Neophodna je samo dostatna privremena mobilnost radne snage koja će popratiti integraciju na tržište usluga.

Detaljno zakonodavstvo

Drugim riječima, sloboda kretanja radnika politički je prijeko potrebna unutar EU, ali ekonomski nepotrebna u poslovanju s trećim zemljama. Ekonomski sporazum s Britanijom to ne treba uključivati.
Drugo ograničenje je drukčije prirode. Tržište financijskih ili informacijskih usluga mora se temeljiti na detaljnom zakonodavstvu koje osigurava pravednu konkurenciju i štiti potrošače. Velik dio zadaće EU je priprema takvog zakonodavstva. Stoga se ovdje postavlja pitanje kako će britanski proizvođači zadržati pristup tržištu Unije (i obrnuto) ako više nisu dijelom tog zakonodavstva.

Rješavanje te zagonetke bilo bi jedno od glavnih ciljeva kontinentalnog partnerstva. Putem njega Britanija bi sudjelovala u multilateralnom postupku savjetovanja o nacrtu zakonodavstva EU i imala bi pravo na izražavanje zabrinutosti i predlaganje amandmana kako bi ishod cijelog postupka ostao sporazuman u najvećoj mogućoj mjeri. Obje strane bile bi uzajamno politički predane međusobnom slušanju. Međutim, EU bi imala posljednju riječ kako bi njeni zakoni bili primijenjeni i provedeni.

Svatko će platiti cijenu

U cilju uživanja punog pristupa tržištu EU, Britanija bi se trebala složiti o paketu politika neophodnih za valjano funkcioniranje integriranog tržišta: o pravilima konkurencije, zaštiti potrošača i temeljnim socijalnim pravima, primjerice, te također o minimalnim poreznim pravilima kako bi se izbjegla izvrtanja poput nedavno navedenih vezano uz poslovanje tvrtke Apple. Britanija bi također trebala doprinijeti proračunu EU iz kojeg se dodjeljuju sredstva za financiranje razvoja (pandan pristupu jedinstvenom tržištu).

Neki prigovaraju da će taj sporazum biti suviše nesmiljen da bi ga Britanija prihvatila. No, bi li bilo bolje da izgubi pristup tržištu svog glavnog trgovinskog partnera?
Ostali brinu da bi EU odustala od svoje ovlasti o donošenju odluka kad bi se konzultirala s autsajderima. Ali kako bi nekolicina bez prava glasa – Britanija i ostali – dominirali brojnijima s pravom glasa?
Neki drugi, pak, tvrde da bi takav dogovor dopustio suviše toga Britaniji, primoravajući ostale zemlje da teže sličnom statusu i uzrokujući raspad EU. No zašto bi nekom članu EU bilo bolje da poštuje pravila i uplaćuje sredstava u proračun, a sve to bez prava glasa o kreiranju politika? Nadalje, daleko od potkopavanja europskih integracija, kontinentalno partnerstvo moglo bi podržati konsolidaciju srži EU.
Doista, svatko bi trebao platiti cijenu. No, ona bi bila daleko niža, po pitanju gubitka prosperiteta i smanjenog globalnog utjecaja, od cijene neuspjeha stvaranja kontinentalnog partnerstva.

© Project Syndicate, 2016.