Španjolsko gospodarstvo počinje privlačiti pozornost ulagača, i to ne samo zato što su cijene kapitala u trenutnoj klimi niske (što je naznaka povoljne kupnje za ulagače koji cijene dugotrajnu vrijednost).

Premda su problemi koje tek valja prebroditi i dalje brojni, na tlu se širi vrlo opipljiv osjećaj da je gospodarstvo početkom ove godine došlo do prekretnice i krenulo nabolje. Skeptici smatraju kako pupoljci oporavka neće procvjetati bez otvaranja pristupa kreditnoj slavini, koja je još uvijek začepljena lošim stanjem na bilancama mnogih banaka. No iako se cesta koja vodi natrag prema punom potencijalu zaposlenosti i održivom rastu neće izgraditi preko noći, napredak po tom pitanju mogao bi se ostvariti puno brže nego što većina promatrača očekuje.Lako je izgubiti se u pojedinostima raznoraznih obrazaca oporavka, stoga je pritom od velike pomoći čvrst okvir za procjenu potencijalnog rasta.

Zapravo španjolska privreda predstavlja klasični slučaj manjkavog obrasca rasta za kojim je uslijedio predvidljiv oporavak ostvaren uz pomoć vlasti (nakon određenog zastoja), a kojega je u velikoj mjeri potaknuo trgovinski sektor.Prije krize španjolsko se gospodarstvo oslanjalo na potražnju stvorenu uslijed pojave utjecajnog balona na tržištu nekretninama, što je obrazac koji je u određenom pogledu vrlo sličan onome iz SAD-a. Stoga su i rast i zaposlenost postali žrtve tržišne strane gospodarstva. U desetljeću koje je otpočelo 2000. godine nakon uvođenja eura jedinična cijena rada stabilno je rasla u odnosu na Njemačku, ne samo u Španjolskoj, nego i u ostatku južne Europe te u Francuskoj.

Smanjena potrošnja
Kriza je pogodila domaću potražnju i onesposobila trgovinski sektor jer je ubrzani porast odnosne jedinične cijene rada u kombinaciji s precijenjenim eurom umanjio konkurentnost. Nadalje, šteta koju je kriza nanijela bilancama banaka dodatno je smanjila potražnju jer je strogo ograničila sposobnost zaduživanja kućanstava te izdavanje zajmova malim i srednjim poduzećima. Španjolska se našla u nimalo zavidnom položaju. Brzo propadanje njezine fiskalne pozicije nakon krize sasvim je onemogućilo bilo kakvu značajniju protucikličku reakciju, dok su ograničenja iz regulative ograničila strukturalnu fleksibilnost gospodarstva. Međutim, put prema oporavku, premda težak i dugotrajan, zasad je prilično jasan i točno određen.

Prvo, za vraćanje konkurentnosti potreban je pad jedinične cijene rada prema razini koja dozvoljava produktivnost, što je bez mehanizma valutnog tečaja vrlo bolan proces. No poslije krize ostvaren je značajan pomak prema razini njemačke cijene rada. Drugo, i kapital i radna snaga moraju se preusmjeriti te krenuti prema trgovinskom sektoru, u kojemu se ograničenja u smislu potražnje mogu ublažiti zbog razmjerne konvergencije produktivnosti. Međutim, baš kao u mnogim drugim južnoeuropskim zemljama, zbog krutih propisa na tržištu rada i drugdje cijena strukturalne gospodarske prilagodbe se povećala, a njen ritam usporio, što je za posljedicu imalo niži rast i zaposlenost, osobito u skupini mladih i onih koji po prvi puta traže posao.

Priljev privatnog kapitala
No španjolski političari i poslovni uglednici naizgled su shvatili narav predkrizne ekonomske neravnoteže te važnost trgovinskog sektora kao pokretača oporavka. Shvativši da gospodarstvo neće imati koristi od djelomične obnove konkurentnosti bez strukturalnih obrata, vlada je u proljeće 2013. provela obuhvatnu reformu tržišta rada. Ta reforma bila je kontroverzna jer je, poput svih sličnih mjera, ukinula određene mjere zaštite radnika. No rast zaposlenosti u konačnici za radnike predstavlja najbolju zaštitnu mjeru. Nakon kratkog zastoja, sada se čini da će ova reforma doista uroditi plodom. Premda nedostupnost zajmova i dalje sprječava domaća ulaganja, velike europske i latinsko američke multinacionalne kompanije počele su ulagati u španjolsku privredu, a djelomično ih je onamo privukla njezina pojačana konkurentnost i strukturalna fleksibilnost te, dugoročnije gledano, oporavak domaće potražnje.

Dolazi i do priljeva privatnog kapitala, ne samo zato što su cijene vrlo privlačne, nego i zato što se potencijalni rast u Španjolskoj sada doima nadohvat ruke. Iako Španjolska i Italija obje bilježe depresiju u pogledu trenutne stope rasta i zaposlenosti, osobito u skupini mladih, ističu se dvije značajne razlike. Prva od njih je da je, za razliku od Španjolske, Italija ostvarila tek neznatnu konvergenciju jedinične cijene rada i produktivnosti. Navedeno ugrožava potencijal trgovinskog dijela gospodarstva da postane pokretač rasta.Druga je razlika to što su reforma tržišta rada i liberalizacija tržišta u Italiji zadaće koje tek predstoje novoj vladi premijera Mattea Renzija. Želi li Italija iskoristiti potencijal rasta trgovinskog dijela gospodarstva, provedba toga od ključne je važnosti, što se pokazalo točnim u slučaju Španjolske. Malo je vjerojatno da bi u bilo kojoj od ove dvije zemlje sama domaća potražnja u srednjoročnom razdoblju bila dovoljna za ostvarenje održivog rasta. Naime, objema su im za pomoć pri smanjenju financijske poluge potrebne mjere usmjerene na rast. 

Krutost sustava
Kako nam dokazuje iskustvo Španjolske, premda je u političkom smislu strukturalna fleksibilnost teško ostvariva, ona je nužna za dobre gospodarske rezultate. Jedan razlog zašto je tomu tako jest činjenica da je rebalans potreban kada manjkavi obrazac rasta izobliči gospodarsku strukturu, napose ravnotežu između trgovinskog i proizvodnog sektora. Drugi razlog jest to što tehnološke sile i sile globalnog tržišta nameću strukturalne promjene svim naprednim gospodarstvima, čak i onima koja nisu neuravnotežena. Krutost sustava ometa prilagodbu te nepovoljno utječe na rast i zaposlenost.Općenito gledajući, u posljednjih tridesetak godina uspješna gospodarstva bila su ona koja su usvojila reforme i mjere uvedene s ciljem jačanja strukturalne prilagodljivosti. Čini se da je i Španjolska sada u ranim fazama obnove uravnoteženog i održivog obrasca rasta. Nadajmo se da će i drugi uskoro poći njezinim stopama. 

© Project Syndicate, 2014.