Tijekom posljednjih pet godina, eurozona je, bez eksplicitnog javnog pristanka, održavala oštru političku usredotočenost na mjerama izrazite fiskalne štednje i strukturnim reformama – unatoč ozbiljnim društvenim reperkusijama, ne samo na periferiji Sredozemlja i u Irskoj, već čak i u jezgri Europske unije – u Francuskoj.

U slučaju da vođe u eurozoni ne preispitaju svoj pristup, moglo bi ispasti da je uspjeh radikalne stranke Syrize na nedavnim grčkim općim izborima samo još jedan korak prema budućnosti obilježenoj društvenom fragmentiranošću i političkom nestabilnošću u Europi. Ili bi mogao označavati početak realistične i blagotvorne reorijentacije u europskoj gospodarskoj strategiji. Naravno, fiskalna održivost je od vitalne važnosti u prevenciji ometajućeg refinanciranja duga i ulijevanju povjerenja među ulagačima i potrošačima.

Ali ne može se poreći da je znatno lakše podržati mjere izrazite fiskalne štednje kad je netko dovoljno imućan pa se ne treba pouzdati u javne usluge ili biti suočen s ozbiljnim rizikom umiješanosti u dugoročnu nezaposlenost. (Imućni su nadalje ti koji uvelike kontroliraju medije, javne rasprave i prekogranični tok kapitala). U slučaju milijuna radnika – i osobito mladih ljudi – bez ikakvih izgleda za zaposlenje, fiskalna održivost jednostavno ne može biti jedini prioritet. Samo će nezaposleni patiti prilikom rezova naknada za nezaposlene.

A kad se proračunski rezovi prošire na obrazovanje, njihova djeca neće moći steći vještine koje su im neophodne za postizanje njihovog budućeg potencijala. Patnja uzrokovana strogim mjerama štednje osobito je ekstremna u Grčkoj. Oštri rezovi mirovina sprečavaju starije da žive dostojanstveno. Veliki teret stavljen je na leđa onima koji zaista plaćaju svoje poreze, dok brojni drugi – često najimućniji, koji su odavno sakrili svoj novac u inozemstvu – nastavljaju s izbjegavanjem svojih obveza. Zdravstvena skrb je propala, i brojni oboljeli od karcinoma gube pristup spasonosnom liječenju. Samoubojstva su u usponu.

Otpis pola duga 
Ipak, grčki vjerovnici i dalje ignoriraju takav razvoj događaja. To sasvim sigurno nije održivo – činjenica koju je priznao bivši direktor europskog odjela Međunarodnog monetarnog fonda Reza Moghadam kad je nedavno pozvao na otpis polovice grčkog duga, pod uvjetom da se može postići sporazum o vjerodostojnim strukturnim reformama koje bi potaknule rast. Socijalna održivost od iznimne je važnosti za dugoročni gospodarski uspjeh. Niti jedna zemlja ne može se razvijati ako njenom obrazovnom sustavu nedostaju resursi i osposobljenost za pripremanje njene djece za procvat u digitalnom gospodarstvu.

Također, program reforme ne može se provesti ako nejednakost, siromaštvo i društvene frustracije ojačavaju ekstremne političke stranke, poput grčke otvoreno fašističke stranke Zlatne zore ili francuske ekstremno desničarske stranke antieuropske Nacionalne fronte, koja se trenutno busa u prsa s 25% izborne podrške. U teškim vremenima, imigranti i manjine postaju lake mete. Kao što je nedavno istaknuo Joseph Stiglitz, nije vjerojatno da bi Hitler bio došao na vlast u Njemačkoj da stopa nezaposlenosti u to vrijeme nije bila 30%. Nije od pomoći kad neki od onih koji su uhvaćeni u zamku siromašnih geto četvrti koje okružuju najveće gradove – neovisno o tome što su oni u manjini – budu dovedeni u iskušenje nasiljem i postanu žrtvama terorističkih vrbovnika.

Važnost fiskalnog opreza 
Unatoč onome što mogu pokazivati današnja izvješća o korporativnoj dobiti i dionički indeksi, neka zemlja ne može postići sveobuhvatni, održiv uspjeh – po pitanju gospodarskih i ljudskih vrijednosti – ako ta temeljna društvena pitanja nisu riješena na odgovarajući način. Naravno, fiskalni oprez od ključne je važnosti: naposljetku, kad bi vlade ili privatni sektor potrošili posuđeni ili tek otiskani novac bez ograničenja, rezultat bi jednostavno značio veću krizu koja bi najviše naštetila siromašnima.

Ali socijalna održivost mora biti sastavni dio gospodarskog programa neke zemlje, a ne samo primisao. Ustrajna sklonost ulizivanju društvenoj održivosti, dok se istovremeno provode gospodarski programi usredotočeni na neumoljive mjere štednje, najvažniji je uzrok političke nestabilnosti u Europi. Iako programi reformi usmjereni na stvaranje provedivih gospodarskih okvira i nadalje ostaju od iznimne važnosti, oni moraju sadržavati stroge odredbe za protucikličke politike kako bi neutralizirali "paradoks štednje" (sklonost većoj štednji tijekom recesije, potkopavajući gospodarski rast). Kad agregatna potražnja podbaci pred agregatnom ponudom, vlade moraju povećati javnu potrošnju.

Nadalje, vlade koje su trenutno usko usredotočene na mikrogospodarska pitanja moraju posvetiti istu razinu pažnje i predanosti osmišljavanju i provedbi socijalne politike koja je eksplicitno usredotočena na osiguravanje egzistencije, zdravstva, obrazovanja i stanovanja najranjivijim segmentima populacije. Kroz upotrebu novih tehnologija pri analiziranju velikih količina podataka, oni bi trebali potaknuti učinkovitost socijalnih programa, te istovremeno poticati aktivno sudjelovanje dotičnih građana. 

Priznanje grešaka
EK i MMF priznali su svoje pogreške – ne samo neprecizne makrogospodarske prognoze na kojima se temeljio grčki program, nego i odluku da ne budu odgovorni za socijalnu održivost – te su priznali da program nije polučio očekivane rezultate. Ipak, iz nekog razloga, grčki vjerovnici odbijaju pregovore s novom vladom u cilju razvoja novog programa koji uključuje oprost duga, niži fiskalni suficit i strukturne reforme koje podržavaju rast i promiču socijalnu koheziju. To se ne smije nastaviti. Posljednjih pet godina naglasilo je izazov postizanja financijske stabilnosti. Ali politička i socijalna stabilnost pokazale su se još teže uhvatljivim. Kreatori politika moraju usmjeriti jednaku količinu napora i resursa prema postizanju socijalne održivosti kao što to čine vezano uz financijske reforme pod okvirom Basel III. Budući prosperitet Europe – i njena globalna uloga – ovise o tome. 

© Project Syndicate, 2015.