Pretpostavite da dvoje ljudi ima različita mišljenja o nekom političkom pitanju. Je li moguće reći da je jedno od njih u pravu, a drugo u krivu ili oni samo imaju različite preferencije? Kakva je, naposljetku, razlika između neobične preferencije i pogreške?  Preferencija utječe na izbor od kojeg se očekuje postizanje nekog cilja koji donositelj odluke o tom izboru želi postići. Pogreška je izbor temeljen na pogrešnom uvjerenju o tome kako svijet funkcionira, stoga ishod nije onakav kakav je donositelj odluke o izboru očekivao.

Nažalost, to može biti skup način usvajanja takvih spoznaja. On također može biti nepotpun jer je uvijek moguće pripisati loše posljedice neke pogreške drugim čimbenicima. Jedan takav primjer je odluka koju je donio novoizabrani meksički predsjednik Andrés Manuel López Obrador (AMLO) o snižavanju plaća viših ešalona u državnoj službi, uključujući i njega samoga, ograničivši ih na mjesečni iznos od 5707 dolara. Mnogi su s radošću pozdravili ovu odluku, najavljenu u srpnju. Ona je nagovijestila da je AMLO predan postizanju ciljeva fiskalne štednje i dohodovne jednakosti. No, naizgled dobro artikulirana preferencija pokazat će se ozbiljnom pogreškom. Nažalost, AMLO će to saznati tek za nekoliko godina, a tada će šteta nanesena Meksiku već biti ogromna.

Poremećene tržišne cijene
Uplitanje u tržišne cijene u cilju postizanja pravednosti predstavlja vjerojatno jednu od najgorih ekonomskih politika ikad. Vlade u brojnim zemljama redovno određuju cijene – osobito one vezane uz energetski sektor, devizni tečaj ili kreditiranje – i žele da one budu umjetno niske, što predvidljivo vodi do nedovoljnih ulaganja i nestašica. Venezuela je ekstreman slučaj koji prikazuje posljedice na dramatičan način. No, jesu li plaće u javnom sektoru još jedan primjer ove prakse?

Odgovor je slojevitiji. Vlade, općenito, u prosjeku plaćaju vlastite zaposlenike znatno više nego što je slučaj u privatnom korporativnom sektoru, uslijed činjenice da zaposlenje u državnoj službi, poput obrazovanja, zdravstva, pravosuđa i administracije, u prosjeku u većoj mjeri iziskuje određene vještine. Stoga, državni službenici u Meksiku imaju znatno više razine obrazovanja – u prosjeku četiri godine više.

Međutim, nakon provjere, u studiji koju je provela latinoamerička razvojna banka CAF, ustanovljeno je da su prosječne plaće u Latinskoj Americi više u javnom sektoru. U Meksiku su plaće državnih službenika bile oko 13,5% više nego u privatnom sektoru 2012. godine.

Iznimka središnjih banaka  
Istom je studijom također ustanovljeno da su plaće u javnom sektoru znatno manje neujednačene nego u privatnom sektoru. To znači da, dok javni sektor isplaćuje više medijan plaće nego privatni sektor, situacija se preokreće na vrhu platne ljestvice. To nije bio slučaj u Meksiku, gdje je premija javnog sektora pala na nulu, ali nije postala negativna. AMLO se sada želi pridružiti ostatku kontinenta.

Komprimirana struktura plaća koju će AMLO uvesti obično znači da su, na dnu ljestvice, radna mjesta u javnom sektoru uvelike priželjkivana: ona nude više plaće, kraće radno vrijeme, bolje pogodnosti (poput mirovina i zdravstvenog osiguranja) te veću stabilnost. Fluktuacija radne snage obično je vrlo niska i političke stranke trude se da radna mjesta dobiju njihovi pristaše. Za razliku od toga, na vrhu ljestvice, vlade se često trude – i često ne uspijevaju – privući i zadržati talente.

Posljedično, državne agencije nikad ne razviju iscrpno poznavanje, institucionalnu memoriju i kompetencije neophodne za učinkovito obnašanje vlastitih funkcija. Središnje banke, sa svojom zasebnom platnom ljestvicom, često su iznimka koja potvrđuje ovo pravilo. Kako bi se nosile s tim deficitom kompetencija u zemljama koje su njihovi klijenti, multilateralne razvojne institucije, poput Svjetske banke, često otvaraju jedinice za upravljanje projektima koje vode bolje plaćeni konzultanti i ukidaju ih po završetku projekta.

To ne razvijaju dugoročne institucionalne sposobnosti. Meksiko je u velikoj mjeri bio iznimka jer je isplaćivao plaće koje su omogućile vladi privlačenje i zadržavanje visoko obrazovanih karijernih birokrata. Političari kao što je AMLO trebali bi se zapitati zašto tvrtke koje maksimaliziraju dobit vjeruju da ne mogu pomaknuti vlastite donje granice kroz uštede na plaćama višeg rukovodstva. Očito je da brojni mladi ljudi žele raditi za državu iz idealističkog opredjeljenja za javnu službu i prepoznaju to kao priliku za učenje. No, kad su plaće u javnom sektoru snižene, oni obično tamo rade samo nekoliko godina, prije zasnivanja obitelji i zasigurno ne tijekom cijelog života.

Manje sposobna država
Je li to problem? Dobre vlade s pravom žele da najveće tvrtke i bogataši plate svoj dio poreza. One ne žele da korporacije zloupotrebljavaju vlastitu tržišnu moć, zagađuju okoliš ili prodaju nesigurne proizvode. One žele zaštititi ljude od zločinačkih skupina. One žele stabilnost valute i sigurnost financijskih institucija, kako bi štednja građana bila sigurna te da porezni obveznici ne trebaju spašavati banke. One žele dobro osmišljene i strukturirane javne projekte i postupke nabave koji štite proračun od oportunističkih ili korumpiranih dobavljača.

One žele učinkovitu dodjelu naftnih i rudarskih koncesije te maksimalizaciju državnih prihoda. Pokušaji izvršenja tih važnih zadataka uz istovremenu isplatu plaća ispod tržišne vrijednosti znači pridavanje pažnje malim iznosima, ali ne i većim iznosima novca. Odluka koju je donio AMLO o snižavanju plaća zaposlenika u javnom sektoru već je navela brojne visoko rangirane dužnosnike na potragu za zaposlenjem negdje drugdje. Oni koji imaju pravo na prijevremeno umirovljenje odlučuju se za tu opciju, radije nego da čekaju rezove koje uvodi AMLO.

Mnogi u AMLO-voj vlastitoj stranci imaju razloga za slavlje jer mogu popuniti prazna radna mjesta lojalistima. No, te će blagodati doći po cijenu manje sposobne države koja je istovremeno i manje sposobna ostvariti ciljeve do kojih AMLO najviše drži. 

© Project Syndicate, 2018.