Malo je vjerojatno da danas u Hrvatskoj postoje građani koji nisu, barem okvirno, upućeni u problematiku s kojom je suočena nacionalna naftna kompanija Ina u jeku međudioničarskih razmirica njenih dvaju najvećih vlasnika. Ipak, oni koji su možda potekle dvije i pol godine proveli na nekom zabačenom dijelu planeta ili pak u dubokoj komi, razinu trenutne disfunkcionalnosti u dioničarsko-upravljačkim odnosima koji oko Ine postoje mogli su spoznati tek u nekoliko dana prateći događaje koje je izazvao prošlotjedni intervju ministra Ivana Vrdoljaka u Večernjem listu. U tom intervjuu Vrdoljak je, pozivajući se na rezultate studije koju je Vlada naručila od skupine međunarodnih eksperata, optužio MOL za loše upravljanje Inom i rušenje njezine vrijednosti. Posve očekivano, na te tvrdnje žestoke je reagirao MOL tvrdnjama usmjerenim na diskreditaciju autora sporne studije, te njezine vjerodostojnosti. Uslijedio je medijski ping-pong u kojem su se u raspravo o ‘razvojnom’ doprinosu Ine hrvatskoj ekonomiji uključili i brojni neovisni stručnjaci, analitičari, glavni Inin ekonomist, pa i bivši ministri, raspredajući o točnosti ili netočnosti spornih podataka, te primjerenosti ministrovog nastupa. Problem je pritom tek jedna naizgled nevažna sitnica koju se nitko nije sjetio naglasiti – nitko od ljudi koji su komentirali studiju o Ini zapravo je nije vidio.

A nije je vidio jer ju je Vlada proglasila klasificiranim dokumentom koji će poslužiti kao jedan od dokaza u arbitražnom postupku koji je pokrenut protiv MOL-a. Dakako, Vladi kao tužitelju logično nije u interesu da MOL do tog ključnog dijela dokaza dođe prije nego što je to procesno nužno, dok bi s druge strane MOL, kao i svaki drugi tuženik na svijetu, volio  doći u posjed dokaznih materijala svojih tužitelja što je prije moguće kako bi ih mogao kvalitetno analizirati i uvjerljivo ih pobiti pred sudom, a možda i u medijima. Upravo temeljem opisanih motiva MOL je od Vlade zatražio da mu dostavi sporni dokument, a Vlada to, pozivajući se na njegovu tajnost, to odbila.

I tu bi cijela priča završila da se u nju, teško razumljivo, nije uključio čelni čovjek Nadzornog odbora Ine Siniša Petrović, poslavši u ime Nadzornog odbora Vladi zahtjev da mu se dostavi sporna studija. Kako u Nadzornom odboru Ine, među ostalima sjede i visokopozicionirani dužnosnici MOL-a, iz njihove perspektive sasvim je jasna i legitimna želja da prouče Vladinu studiju o Ini. No, koji je motiv Petrovića? Njega je u Nadzorni odbor Ine imenovala Vlada RH s ciljem da zastupa njezine interese, te provodi njezine politike. Ta Vlada, dakle, studiju o Ini proglasile je tajnom kako bi spriječila to da je vide predstavnici suprotstavljene strane na sudu, samo da bi se sada njezin dužnosnik izravno angažirao na akciji koja će rezultirati upravo takvim ishodom.  

Takav slučaj, gdje korporativni dužnosnik djeluje izričito suprotno od odluke svog nadređenog – onoga koji ga je na tu poziciju postavio upravo kako bi provodio njegove odluke – novi je presedan iz već bogate kolekcije bizarnosti nakupljenih u slučaju Ina. Čini se logičnim zaključiti kako bi država koja pretendira da može kvalitetnije upravljati Inom od MOL-a prvo bi morala naći način da upravlja sa svoja tri zastupnika u Nadzornom odboru Ine. Jer, kad se svaki član posade ponaša kako želi, putnici se s pravom moraju zapitati ima li pilota u avionu.