Iako to mnogima na prvi pogled može zvučati smiješno ili čak i bizarno, Hrvatska je "nuklearna sila" prema svim relevantnim globalnim pokazateljima.

Naravno, naša zemlja nije u klubu devet zemalja posjednika nuklearnog oružja, iako smo kao članica NATO-a i EU-a i pod nuklearnim zaštitnim kišobranom naših saveznika.  Tu mislimo na upotrebu nuklearne energije u mirnodopske svrhe, a koja je aktualna u 32 zemlje svijeta. Mora se priznati da je Hrvatska na ovim listama uvijek označena zvjezdicom zbog činjenica da na svom teritoriju nema nuklearnu elektranu (NE), jer se NE Krško, u kojem Hrvatska ima 50 posto vlasništva, nalazi u Sloveniji na udaljenosti 30 km od Zagreba ili 15 km od hrvatske granice.   

Kako bilo, nuklearna elektrana je tu, u hrvatskom suvlasništvu, a što je zbog slovenskog osporavanja našeg vlasništva u njoj prije koju godinu i sudski dokazano na međunarodnom sudu ICSID u Washingtonu. Iz nuklearke, koja ima instaliranu snagu 696 megavata i proizvede godišnje oko 5,5 milijardi kilovatsati električne energije, a koja se dijeli između Hrvatske i Slovenije u omjeru 50:50, zadovoljava se oko 16 posto hrvatskih potreba za strujom. 

Činjenica je da je hrvatska energetika temeljena na "ekološkim" hidroelektranama, a što pak znači da nam ukupna proizvodnja električne energije uvelike ovisi o hidrološkim uvjetima, odnosno o količini padalina i vodostaju rijeka. No Hrvatska već dugo ne zna koji je uopće njezin stav o nuklearnoj energiji. S jedne smo strane zadovoljni činjenicom da u NE Krško imamo relativno jeftin i pouzdan izvor energije, dok s druge strane nismo u stanju već 30-ak godina ispuniti svoje obveze iz nuklearnog sporazuma sa Slovencima te izgraditi odlagalište i preuzeti svoju polovicu nuklearnog otpada, koji se privremeno odlaže u krugu same nuklearke. 

Nezainteresirana javnost
Sada je ponovno postalo aktualno da bi se moglo izgraditi takvo odlagalište u relativno slabo naseljenom prostoru Hrvatske, u općini Dvor, u prostoru napuštene vojarne.  No ekološke udruge i aktivisti, što iz Hrvatske, a što iz susjedne BiH, žestoko se tome protive, iako se trenutno taj otpad odlaže u Krškom gdje se nalazi usred gusto naseljenog prostora i gdje u krugu 50 km živi 2-3 milijuna ljudi, a u krugu 50 km od planirane nove lokacije svega nekoliko desetaka tisuća. A hrvatska javnost, kako ona opća tako i stručna, nije za tu temu previše zainteresirana, pa nije nemoguć scenarij da se ponovno po tom pitanju ništa ne poduzme i da se otpad opet na neodređeno vrijeme "privremeno" deponira u Krškom. 

Činjenica je da je u prethodnoj energetskoj strategiji Hrvatske (koja nikad nije zaživjela) bilo u naznakama da bi se sredinom 2020-ih trebalo početi razmišljati, a i raditi na novoj nuklearnoj elektrani, no nova strategija, koja bi trebala biti donesena do kraja ove godine, nuklearnu energiju ne predviđa niti u tragovima.  Novi moment u čitavoj nuklearnoj priči dogodio se nedavno, prilikom posjete slovenskog premijera Marjana Šareca Krškom koji je tada najavio da će Slovenija ostati "vjerna" nuklearnoj energiji, štoviše da će u bliskoj budućnosti izgraditi i drugi nuklearni reaktor u Krškom.

Iako Šarec nije govorio o detaljima, slovenski mediji ističu da se ozbiljno razmišlja o novom reaktoru koji bi stajao oko pet milijardi eura, a izgradio bi se "u suradnji sa strateškim partnerom – nekom od susjednih zemalja".  Jasno je da su Slovenci pustili probni balon i da je to bila probna ponuda Hrvatskoj – naravno, tehnički i pravno bi vjerojatno bilo moguće da se u projekt uključi i neka druga susjedna zemlja, no onda bi zbilja imali vlasnički i potencijalno tehnološki nuklearni nered, što nitko ne želi.Slovenci su, pragmatično, zaključili da će, u nedostatku fosilnih izvora energije, svoju budućnost graditi na energetskom miksu nuklearne energije i obnovljivih izvora energije. Na ovu "probnu i neslužbenu" ponudu iz Slovenije u Hrvatskoj još nitko nije odgovorio. 

Lobističke teze
Za razliku od mnogih drugih zemalja EU gdje se energetskoj problematici, pa i onoj nuklearnoj, pristupa racionalno, studiozno i sveobuhvatno, u Hrvatskoj najčešće baratamo paušalnim brojkama i aktivističkim i lobističkim tezama.  Osim potencijalne opasnosti u slučaju havarije, a čega su svi i svugdje svjesni, kao minus nuklearki se često spominje ekonomska neisplativost i visoka cijena proizvodnje enegije. 

Ali, činjenica da gotovo sve razvijene zemlje imaju svoju računicu za korištenje postojećih, čak i za izgradnju novih NE, pokazuje da korist ipak postoji. Primjer, najprije Austrije, a onda Njemačke te Švicarske koje su odlučile postepeno zatvoriti svoje nuklearke, stvar je ipak nekih drugih računica koje si takve bogate zemlje mogu dopustiti, a ne one ekonomske. S druge strane, strah od nuklearki je realan, ali mora biti i racionalan. 

Referendum loše rješenje 
Nisam siguran da Hrvatskoj i Hrvatima može biti utjeha da na svojem teritoriju nemaju nuklearku (bila je 1980-ih planirana blizanka NE Krško najprije na otoku Viru, a nakon toga pokraj Zagreba, kod današnje Ikee), kada istovremeno imamo NE Krško s jednim ili dva nuklearna reaktora na 30 km od Zagreba, a mađarski Paks je sa svoja četiri reaktora ukupne snage 2000 megavata na svega 70-ak km od hrvatske granice. Niti jedna od njih ne planira se zatvoriti u narednih pola stoljeća. 

Usto, stoji i činjenica da smo članica NATO saveza te da su mnogi ratni brodovi naših saveznika koji uplovljavaju u naš Jadran i luke pogonjeni nuklearnim reaktorima. O nuklearnom oružju koje se nalazi na tim brodovima i u NATO vojnim bazama u našem okruženju neću ovom prigodom niti razmišljati.  Dakle, Hrvatska mora provesti stručnu i sveobuhvatnu raspravu o svojoj nuklearnoj energetici, uvažavajući sve argumente jer mi smo, kao što je to u uvodu rečeno ipak "nuklearna sila", te onda donijeti zaključke temeljene na zdravom razumu. 

Ako se pri tome zaključi da nuklearna energija ipak nije za nas, onda bi barem bilo pošteno da se odreknemo i Krškog te ga prodamo ili na neki drugi način prepustimo Slovencima. Pri tome ne smatram da bi referendum bio dobro rješenje za to pitanje jer se ipak radi o stručnoj temi o kojoj bi konačni sud trebala donijeti struka u širokom sastavu, jer svjedoci smo posljednjih godina kako populističke inicijative, prvenstveno zbog neodgovornosti političara, uglavnom završavaju na referendumu.