Posljednjih godina nije manjkalo upozorenja da hrvatsko selo, a time i cijelo gospodarstvo, grca u posljedicama loše poljoprivredne politike. Usmjeravanjem značajnih javnih sredstava i raznih pogodovanja na velike pogone i projekte konkurentnost se već dugo pokušava ostvariti primjenom "dugih serija", a rezultati te hrvatske fascinacije "tvornicama pod vedrim nebom" više su nego porazni.

U razvijenoj Europi pokazalo se da mala i srednje velika obiteljska gospodarstva mogu biti vrlo konkurentna u radu s nepomičnim organskim resursima kao što su zemlja i domaće životinje te da se s rezultatima njihova rada možemo ne samo prehraniti nego i ostvariti značajan izvoz. U Hrvatskoj, sada tržišno otvorenoj, ali interesno, birokratski, pa i strukovno, još zarobljenoj u predodžbama petoljetki, situacija je obrnuta.

Zaoštrava se prehrambena ovisnost o inozemstvu, velike poljoprivredne površine prepuštaju se draču, šikari i šumi, a ekološki su ugrožena neka od svojedobno najboljih zemljišta u Europi. Sve brže nam se prazne čak i oni prostori gdje je nedavno u prvim naletima agresije žilava seljačka obrana vlastite grude odigrala ključnu ulogu u stabiliziranju hrvatske neovisnosti, a sve je više lovaca na sreću u potrazi za potporama, ponekad u sprezi s visokim dužnosnicima.

Ništa bez domaće sirovine
Umjesto da, naročito u ovim iznimno nesigurnim vremenima, pomogne hrvatskom selu da prevlada brojne izazove i zaživi novim elanom, državna je vlast nastavila podržavati odnose koji selo drže u polufeudalnoj ovisnosti o političkim moćnicima, otkupno-lihvarskom isisavanju i bankarskim strukturama, naklonima velikim projektima i onda kad su oni vrlo rizični ili su sumnjive etičnosti. Iskustvo nas uči da su, primjerice, razne banke vrlo nekritično podržavale špekulacije kojima se prenamjenom poljoprivrednog zemljišta u građevinsko vrijednost povećavala 10 ili 20 puta, umjesto da, recimo, sudjeluju u sigurnijem, ali ne tako rentabilnom financiranju poljoprivredne obrade istog zemljišta.

Ono što je drugdje kazneno djelo kod nas je primjer poslovnosti. U provedbi dosadašnjih politika nije teško prepoznati probitke interesnih skupina koje su se informalno, ali zato ne manje učinkovito, prilijepile na državu kao svoju provedbenu instituciju. Te skupine i njima upravljani dijelovi birokracije pristupaju izazovima hrvatske ekonomije, izgradnji istinskih tržišnih mehanizama i jačanju gospodarske podloge državne suverenosti prije svega kroz prizmu učvršćivanja vlastite parcijalne moći. Druga je strana medalje da u Europi, barem onoj zapadnoj i vrijednoj emuliranja, nema poljoprivrede u kojoj bi se mali i srednji seljak razvlašćivao, izrabljivao i svjesno održavao u stanju financijske ovisnosti, kako se to čini u Hrvatskoj. Vertikalna integracija gospodarske moći uvozno-trgovačkog lobija, stvorena i konstantno jačana državnim politikama, nema samo pogubne strateške, socijalne i okolišne učinke – ona je i makroekonomski neučinkovita.

Proizvodnja "velikih" dogurala je do polovičnog udjela u tržišno zabilježenoj ukupnoj proizvodnji hrane, ali je proizvodnost, odnosno iz nje izvedena konkurentnost, tako "poluindustrijalizirane" hrvatske poljoprivrede upola manja od europskog prosjeka, ostvarenog u okružju obiteljske proizvodnje. Sve je to golema strukturna kočnica ugrađena u našu ekonomiju: uvozeći polovicu svoje hrane Hrvatska godišnje gubi od 2,5 do 3 posto potencijalnog rasta BDP-a, a veliki dijelovi naše prehrambene industrije ne mogu u vlastitoj zemlji zadovoljiti više od 10-20% svojih sirovinskih potreba. Bez domaće sirovinske baze ta je industrija dugoročno bez izgleda.

Manipulacije kreditima
Rješenje postoji. Za njega se već dugo zalaže niz neovisnih stručnjaka, a posljednjih dvije-tri godine Udruga OPG-a Život u nizu je savjetovanja i okruglih stolova razradila prijedlog programa za obnovu hrvatskog sela s naznakama moguće vremenske provedbe. Cilj je programa oživiti hrvatsko selo i na izgradnji i moderniziranju OPG-a temeljiti prehrambeni sustav kakav je u interesu ne samo malih nego i velikih. Na izborima prije godinu dana taj je prijedlog stranka Most praktički u cjelosti usvojila kao svoj, a s njime se potpuno suglasio i HDZ. Kad je, međutim, poslije izbora politički odobreni program trebalo početi provoditi, Mostov izabranik za ministra poljoprivrede iz smjernica za rad Vlade izbacio je već i samo spominjanje obiteljskih gospodarstava.

Dijelove programa pak uputio je u birokratsku mljevidbu iz koje se vremenom doznalo da su, npr., mjeseci rada na novoj strategiji utrošeni da bi se preciziralo čime bi se to i kako strategija zapravo trebala baviti, a ta se otkrića očito i dalje odvijaju u idejnim okvirima politike, koja nas je i dovela u današnju situaciju. U međuvremenu su se dogodili novi izbori u kojima je HDZ još odlučnije usvojio ključne elemente predloženog programa, a i njegov je novi predsjednik nakon izbora potvrdio njegovu vjerodostojnost naglašavajući novo-staro usmjerenje na pravedniju zemljišnu politiku i "osnivanje agrarne banke koja će omogućiti povoljnije kredite za proizvodnju". Vrlo detaljiran profesionalno sastavljen plan o preobrazbi Hrvatske poštanske banke i Croatia banke u takvu banku već postoji i kiseli se već mjesecima u sefu ministra poljoprivrede. No, paralelno s tim pomacima počele su se, malo u zavjetrini, događati vrlo zanimljive stvari.

Dva i pol tjedna nakon što je od države dobio ranije uskraćeno zeleno svjetlo za nastavak na dužnosti i dva-tri dana nakon što je javnosti bio dostupan tekst intervjua s budućim premijerom o agrarnoj banci javio se intervjuom u  Poslovnom dnevniku  (23. rujna 2016.) predsjednik Uprave HPB-a. Isti onaj koji je potkraj 2015. za božićnog mrtvila namjeravao na prepad otvoriti vrata privatizaciji svoje banke po predlošku Ine odbacio je ideju agrarne banke služeći se neistinom da agrar donosi "velike rizike, a malu zaradu ili gubitke". Dobro je poznato da je udio loših kredita u hrvatskoj poljoprivredi upola manji od prosjeka u cijeloj ekonomiji, a da su velike međunarodne prvobitno agrarne banke požnjele velike uspjehe zahvaljujući upravo svojoj solidnosti. No, nije poštovani bankar bio jedini koji se usprotivio regeneraciji hrvatskog sela kad su se stvari počele primicati provedbi. O tome idući put.