Svjetskom gospodarstvu očajnički je potreban plan za "mirnu koegzistenciju" između Sjedinjenih Američkih Država i Kine.

Obje strane trebaju prihvatiti pravo druge strane na razvoj pod vlastitim uvjetima. SAD ne smije pokušati preoblikovati kinesko gospodarstvo na svoju sliku kapitalističkog tržišnog gospodarstva, a Kina mora prepoznati američku zabrinutost po pitanju zaposlenja i curenja tehnologije te prihvatiti poneko ograničenje pristupa tržištima SAD-a koje ta zabrinutost podrazumijeva.

Trumpove kaznene carine
Mirna koegzistencija za vrijeme Hladnog rata možda i nije izgledala privlačno; došlo je do brojnih konflikata, a svaka je strana sponzorirala vlastiti skup zastupnika u borbi za globalni utjecaj. No, bila je uspješna u sprječavanju izravnog vojnog sukoba između dvije supersile naoružane nuklearnim oružjem do zuba. Na sličan način, mirna koegzistencija s gospodarskog aspekta između SAD-a i Kine jedini je način za sprječavanje skupih trgovinskih ratova između dva svjetska gospodarska diva.

Današnja bezizlazna situacija između SAD-a i Kine proizlazi iz manjkave ekonomske paradigme koju sam ja nazvao nazvao "hiperglobalizam", prema kojoj države moraju maksimalno otvoriti vlastita gospodarstva stranim tvrtkama, bez obzira na posljedice za njihove strategije rasta ili socijalne modele.  To iziskuje da nacionalni ekonomski modeli – nacionalna pravila koja uređuju tržišta – uvelike konvergiraju. Bez takve konvergencije, izgledat će da nacionalni propisi priječe pristup tržištu.

U žargonu ekonomista koji se bave trgovinom i odvjetnika nazivaju se "necarinskim preprekama trgovini". Stoga, glavni prigovor SAD-a Kini je da kineska industrijska politika otežava američkim tvrtkama poslovanje tamo. Subvencioniranje kredita održava državna poduzeća na životu i omogućuje njihovu hiper proizvodnju. Pravila intelektualnog vlasništva olakšavaju kršenje autorskih prava i prava patenta, ali omogućavaju i konkurenciji kopiranje novih tehnologija.

Uvjeti za prijenos tehnologije primoravaju strane ulagače na ulaženje u zajedničke poslovne pothvate s domaćim tvrtkama.  Restriktivni propisi sprječavaju financijske tvrtke iz SAD-a u opsluživanju kineskih korisnika. Čini se da je predsjednik Donald Trump spreman za provedbu vlastite prijetnje da će opaliti dodatne kaznene carine na robu uvezenu iz Kine u vrijednosti 200 milijardi dolara ako Kina ne udovolji zahtjevima SAD-a na tim područjima.

Malo strpljenja za rasprave
Što se Kine tiče, ona ima malo strpljenja za rasprave u kojima se tvrdi da je njen izvoz odgovoran za iznenadne značajne gubitke na američkim tržištima rada ili da neke od njenih tvrtki kradu tehnološke tajne. Ona bi željela da SAD ostane otvoren za kineski izvoz i ulaganja. Međutim, kinesko otvaranje prema svjetskoj trgovini bilo je pažljivo vođeno i postepeno, kako bi se izbjegli nepovoljni utjecaji na zapošljavanje i tehnološki napredak.

Mirna koegzistencija iziskivala bi da SAD i Kina omoguće jedna drugoj veći prostor za politiku, gdje bi međunarodne ekonomske integracije dale prioritet postizanju nacionalnih ekonomskih i socijalnih ciljeva u obje zemlje (kao i u ostalima). Kina bi imala odriješene ruke u vođenju vlastite industrijske politike i financijskih propisa, kako bi izgradila tržišno gospodarstvo s distinktivnim kineskim karakteristikama. 

SAD bi mogao slobodno štititi vlastita tržišta rada od socijalnog dumpinga kao i provoditi veći nadzor nad kineskim ulaganjima koja predstavljaju prijetnju tehnološkim ili nacionalnim sigurnosnim ciljevima. Prigovor da bi takav pristup omogućio protekcionizam uslijed čega bi došlo do zastoja u svjetskoj trgovini, temelji se na nesporazumu po pitanju onoga što pokreće otvorene trgovinske politike. 

Oni koji brinu o skliskom terenu protekcionizma trebali bi pronaći utjehu u takvom iskustvu pod Općim sporazumom o carinama i trgovini prethodno osnivanju Svjetske trgovinske organizacije. Pod režimom Općeg sporazuma o carinama i trgovini države su imale puno veću slobodu po pitanju provedbe vlastitih gospodarskih strategija.  Trgovinska pravila bila su slabija i manje sveobuhvatna. Ipak, svjetska se trgovina širila (u odnosu na globalni output) bržim tempom tijekom tri i pol desetljeća nakon Drugog svjetskog rata nego što je bio slučaj tijekom hiperglobalističkog režima nakon 1990-ih.  

Neortodoksan pristup
Na sličan način, možemo iznijeti uvjerljive argumente i tvrditi da je, zahvaljujući svojim neortodoksnim politikama rasta, Kina danas veće tržište za strane izvoznike i ulagače nego da se je držala politika sukladnih sa Svjetskom trgovinskom organizacijom. Naposljetku, netko bi mogao reći da su ova razmatranja irelevantna jer se je Kina pridružila Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i mora igrati po njenim pravilima.

Međutim, ulazak Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju bio je temeljen na ideji da je ona postala tržišno gospodarstvo u zapadnjačkom stilu ili da će to uskoro postati.  To se nije dogodilo i nema opravdanih razloga da vjerujemo da će se to dogoditi (ili da bi se trebalo dogoditi) u budućnosti. Pogreška se ne može ispraviti pogoršavanjem situacije. Globalni trgovinski režim koji ne može udovoljiti potrebama najvećeg svjetskog trgovinskog gospodarstva – Kine – režim je kojemu su potrebni neodložni ispravci. 

© Project Syndicate, 2019.