Političko stavljanje fokusa na demografsku obnovu hrvatskog društva, te zaustavljanje odljeva mladih iz države za svaku je pohvalu. Vladi Andrije Plenkovića koja se čini daleko stabilnijom i ozbiljnijom od one njegova prethodnika, već sada se može i mora priznati načelna ozbiljnost u naglašavanju tema koje su važne za Hrvatsku. A i odmicanje od floskula poput riječi "reforma" moglo bi biti naznaka kako "dječjim koracima" krećemo u dobrom smjeru.

Pogledajte samo u nastupu novih ministara proteklih dana koliko zaziru od izjava da nešto treba reformirati. Međutim, kada se govori o demografiji i ostanku mladih u Hrvatskoj prečesto se naglasak stavlja na ekonomske uvjete, a prerijetko na nešto drugo što je teže kvantificirati, ali vrlo lako osjetiti – društvenu klimu i sveprisutan pesimizam.

Isplata 1000 eura za svako novorođeno dijete, mjera za koju novi i stari ministar financija Zdravko Marić najavljuje da će osigurati sredstva je pohvalna, ali nije ona koja će podići natalitet. Rasprava o zaštiti mladih majki na radnom mjestu kroz Zakon o radu također je pomalo izlišna, posebice ako se uzme u obzir da je naše radno zakonodavstvo u zaštiti prava zaposlenih puno čvršće i bolje od mnogih drugih u Europi. A opet, mladi odlaze upravo u te europske zemlje i pristaju raditi uz daleko manja zajamčena radna prava.

Opterećeni prošlošću
Stoga se čini kako se novo ministarstvo – ono za demografiju i mlade – ne bi trebalo toliko baviti materijalnim, koliko duhovnim. Naime, odlazak mladih iz Hrvatske sigurno je uvjetovan teškim materijalnim uvjetima, ali puno tu igra i jedan drugi faktor.  Sposobni i stručni ljudi obično su i oni koji misle dugoročno, a takve osobe zasute pitanjim partizana i ustaša, lustracije i zabrane pobačaja, polako ali sigurno odabrat će odlazak u neku smireniju sredinu koja se bavi raspravom o startupima i uvođenjem kineskog jezika u školsku nastavu. Jer nisu ljudi danas bez interneta i svi oni koji se odluče napustiti državu znaju da se tamo gdje odlaze radi i daleko više nego ovdje, a plaća ponekad i nije puno veća ako se usporedi životni standard.

Ali znaju da javno mijenje nije u tolikoj mjeri zagađeno problematikom djedova i pradjedova, već se raspravlja o njihovim i problemima njihove djece. Stoga, ne zato što je to svojevrsna obrana poslodavačke zajednice (koja je opterećena prerigoroznim Zakonom o radu), ili što se deficit proračun mora smanjiti (pa eura za novu djecu možda i neće biti), kada govorimo o demografiji i zadržavanju mladih u državi fokus treba okrenuti prema društvenoj klimi i vraćanju optimizmu.  

Nemoć zakona
To mora biti glavni smjer ove Vlade jer besramni marševi suspektnih likova po Savskoj cesti prema Agenciji za medije ne bi smjeli biti nešto što opterećuje ovo društvo i koči njegov napredak. U suprotnom, ni 3000 eura, niti zakon koji će jamčiti doživotno zaposlenje neće zadržati mlade u državi.

Uostalom, ako se i sami vratimo u ne tako davnu prošlost sjetit ćemo se da se živjelo u državi sidraškog gospodarstva koje je svima jamčilo stalan i doživotan posao, a benefiti koje su tada imale mlade obitelji s djecom nisu se puno razlikovali od onih koje zazivaju oni koji danas broje stanovnike Hrvatske. I unatoč tome sustav je to koji je nestao u velikoj mjeri zbog loše društvene klime i nedostatka optimizma. Ali vratimo se u sadašnjost – ono što ulijeva optimizam je činjenica da je nova Vlada stavila fokus na demografiju i zadržavanje mladih. A da bi ostali optimistični možda trebamo vjerovati kako to nije samo program na papiru, već da ćemo vidjeti i konkretne rezultate.