Uslijed novih carina predsjednika Donalda Trumpa, Sjedinjene Američke Države preobrazile su se iz vodećeg virtuoza i pobornika globalnog multilateralnog trgovinskog sustava u njegovog najvećeg neprijatelja. No, jednom bi nestalnom političaru bilo vrlo teško iznenada preokrenuti davno uspostavljene strukture i mehanizme kad se ne bi radilo o jednom još bitnijem ekonomskom preokretu.

Prva formalna manifestacija današnjih trgovinskih tenzija pojavila se u sektoru čelika – industriji par excellence "stare ekonomije", koja je osobito u Kini pogođena pošašću enormnog viška kapaciteta. Višak kapaciteta je učestali fenomen u sektoru čelika i uvijek rezultira frikcijom. Još 2002. godine administracija predsjednika Georgea W. Busha nametnula je visoke carine na uvoz čelika, no popustila je kad je Tijelo za rješavanje sporova Svjetske trgovinske organizacije donijelo odluku protiv SAD-a. Iako se Trumpovi trgovinski jastrebovi u njegovoj administraciji sjećaju te odluke kao gubitka, većina ekonomista slaže se da je ona naposljetku bila dobra za gospodarstvo SAD-a, koje nije na dobitku uslijed oporezivanja glavnih ulaznih materijala za brojne druge industrije.

Jeftin ulazak na tržište
U svakom slučaju, današnje se carine na ključan način razlikuju od Bushevih: one su izričito usmjerene na Kinu. U Odjeljku 301 Zakona o trgovini SAD-a iz 1974. koji ovlašćuje predsjednika na djelovanje ako je industrija SAD-a pretrpjela štete uslijed neopravdanog postupanja neke strane vlade – Trump je nametnuo visoke carine na kinesku robu u vrijednosti od oko 50 milijardi dolara. I Kina je već uzvratila, uvođenjem visokih carina na uvoz 128 proizvoda iz SAD-a. Zašto onda Trump riskira trgovinski rat? Glavna pritužba njegove administracije je da su Kini potrebne strane tvrtke kako bi otkrila njihovo intelektualno vlasništvo kao uvjet pristupa domaćem tržištu. Istina je da ta potreba može rezultirati ozbiljnim štetama za američke tehnološke tvrtke – sve dok su te tvrtke dominantne u svojim industrijama.

Primjerice, za jednog od glavnih igrača na društvenim mrežama ili tražilicama, u osnovi nema nikakvog troška za ulazak na neko novo tržište. Budući da postojeći softver može bez problema služiti još većem broju milijuna korisnika, one samo trebaju prevesti vlastito sučelje na lokalni jezik, što znači da ulazak na neko novo tržište uglavnom znači veću dobit. 

No, ako su takve tvrtke primorane na otkrivanje vlastitog intelektualnog vlasništva, njihovi su poslovni modeli uništeni, jer lokalni igrači tada mogu učinkovito konkurirati na tom tržištu, a potencijalno i na ostalima. To nije slučaj kod tvrtki koje posluju u kompetitivnim industrijama. U njihovom slučaju veća proizvodnja i prodaja u inozemstvu košta znatno više, što ograničava njihovu graničnu dobit. Drugim riječima, u kompetitivnijoj "staroj" ekonomiji, dobici od otvaranja novih tržišta znatno su manji. Stoga se lobiranje potencijalnih izvoznika za bolji pristup tržištima s visokim carinama obično prigušuje – što rezultira pomanjkanjem otpora prema indijskom protekcionizmu.

Uzima li pobjednik sve?
To se mijenja u novoj tehnološkoj ekonomiji u kojoj "pobjednik uzima sve": gdje pobjednici koji posjeduju intelektualno vlasništvo gube ogromnu dobit u slučajevima u kojima je veliko tržište poput kineskog zaštićeno ili zatvoreno, a trgovinski sukobi se zaoštravaju. U međuvremenu, trgovinska politika se prije svega usredotočuje na redistribuciju rente, dok se interesi zapošljavanja i potrošača smatraju od sekundarne važnosti.

(U uvjetima tržišnog natjecanja, kreatori politika smatraju većim prioritetom maksimiziranje trgovinskog potencijala u cilju poticanja rasta produktivnosti i omogućavanja visoko kvalitetnog zapošljavanja.) Monopolističke rente pretvaraju se u visoke procjene tržišnih vrijednosti. Doista, divovi nove ekonomije kotiraju znatno više na burzi nego njihovi ekvivalenti  iz "stare ekonomije". Tri najveće američke tehnološke tvrtke vrijede preko 50 puta više nego tri najveća američka proizvođača čelika.  Prijeteći trgovinski rat koji se nazire ima najveće izglede da bude asimetričan. Sjedinjene Američke Države, sjedište svim dominantnim tehnološkim tvrtkama, imat će poteškoća u pronalaženju saveznika protiv Kine.

Naposljetku, u Europi i Japau, tvrtke koje su u posjedu intelektualnog vlasništva najviše posluju u kompetitivnijim industrijama, što znači da će kineska potražnja za tim intelektualnim vlasništvom imati manji utjecaj. Kako bi otežale dobivanje europske podrške, neke europske vlade teže osiguravanju vlastitog udjela rente od američkih tvrtki. To je krajnji cilj europskih nastojanja u smjeru povećanja poreza na dobit digitalnih multinacionalnih tvrtki, iako nije vjerojatno da će takav porez obaviti taj posao.

Slaba korist od poreza
Zagovornici tog poreza zastupaju stajalište da bi se dobit trebala oporezivati tamo gdje se ona ostvaruje, s implicitnim argumentom da se dobit ostvaruje tamo gdje se nalaze potrošači. No, to je proizvoljan kriterij. Američke tvrtke mogu legitimno tvrditi da je njihova dobit koja je ostvarena u Europi samo povrat od njihovog intelektualnog vlasništva, koja se formalno može lokalizirati bilo gdje, po mogućnosti u nekoj jurisdikciji s niskim porezima.

Stoga nije vjerojatno da će europski porez na te tvrtke polučiti znatne prihode. U staroj kompetitivnoj ekonomiji zemljama s velikim trgovinskim deficitom moglo bi biti lako dobiti trgovinske ratove. Međutim, u ekonomiji koja je trenutno u nastajanju i u kojoj pobjednik uzima sve, trgovinski rat započet s ciljem primoravanja ostatka svijeta na otvaranje te time dopuštanje pobjedničkim tvrtkama agresora postizanje viših renti, jedan je posve drugačiji prijedlog.

Stoga, vlada SAD-a u osnovi raspoređuje vlastite diplomatske pištolje iza svojih internetskih divova, dok Europa i Kina zavijaju za njihovom monopolističkom dobiti. To je destruktivnije od igre nulte sume i uzrokovat će ozbiljnu štetu globalnom trgovinskom sustavu koja će se odraziti na svima.

© Project Syndicate, 2018.