Prije nekoliko godina imao sam privilegiju predsjedati povjerenstvom za rast u zemljama u razvoju. Njegovi su članovi imali znatno iskustvo u ekonomiji, politici i kreiranju socijalnih politika u zemljama u razvoju, no unatoč razlikama među njima, svi su se složili po pitanju određenih ključnih točaka od kojih su mi se dvije usjekle duboko u pamćenje.

Ponajprije, kao što smo zaključili u našem završnom izvješću, neinkluzivne sheme rasta uvijek će naposlijetku dovesti do nesupjeha. Takve sheme ne mogu dovesti do kontinuirano visokog rasta neophodnog za smanjenje siromaštva i udovoljavanje osnovnim ljudskim težnjama vezano uz zdravlje, sigurnost, kao niti do prilike da na produktivan i kreativan način daju doprinos društvu. One ne iskorištavaju u dostatnoj mjeri i zloupotrebljavaju vrijedne ljudske resurse; one također često uzrokuju politička ili društvena previranja, koja su često obilježena ideološkom ili etničkom polarizacijom, koja tada rezultira ili političkim prevratima širokih razmjera ili političkom paralizom.

Naš drugi zaključak glasio je otprilike da kontinuirani rast nalaže koherentnu, prilagodljivu strategiju temeljenu na zajedničkim vrijednostima i ciljevima te određenu mjeru konsenzusa. Naravno, lakše je to reći nego postići.

Ključna uloga vodstva

Brojne zemlje u razvoju iskusile su prolongirana razdoblja usporenog rasta ili njegovog izostanka. U nekim slučajevima vođe neke zemlje jednostavno se zbune i ne shvaćaju što je potrebno učiniti. Međutim, u većini slučajeva sastavni dijelovi učinkovitog modela rasta dobro su poznati i problem leži u izostanku političkog ili društvenog konsenzusa vezano uz njegovu provedbu.

Postizanje veće uravnoteženosti rasta rijetko je postepena ili inkrementalna tranzicija. Ona nalaže isprekidane skokove u očekivanjima i politikama i temeljni preokret u političkom i društvenom konsenzusu. Kad dođe do tih preokreta, vodstvo igra ključnu ulogu, pružanjem građanima nekakve alternativne vizije, temeljene na zajedničkim vrijednostima koje mogu podržati svi sudionici. Takvo vodstvo može doći odozgo, odozdo ili od skupine zastupnika. No, kao što to pokazuje ustrajnost uravnoteženog niskog rasta u brojnim zemljama, ono često u potpunosti izostane.

Učinci prelijevanja neinkluzivnog rasta već su vidljivi gotovo posvuda, u različitoj mjeri, u obliku društvene polarizacije, političkog zastoja i nekoherentnosti te u općenitom pomanjkanju javnog povjerenja. U tom smislu, iskustvo zemalja u razvoju donosi lekcije od potencijalne važnosti za kreatore politika i razne dionike u razvijenim zemljama.

Postignut je određeni napredak u pronalaženju čimbenika koji uzrokuju pad ekonomske inkluzivnosti tijekom posljednja tri desetljeća. Potrebno je naglasiti: samo uz razumijevanje prirode nekog izazova možemo razviti učinkovitije reakcije na njega. Ako postavimo krivu dijagnozu problema uslijed manjkave ili ishitrene analize, naša će reakcija biti neučinkovita, a vjerojatno čak i kontraproduktivna.

Međutim, do sada provedene analize nisu još dovele do osviještenosti širokih razmjera o prijetnji koju neinkluzivni rast predstavlja za produktivnost i ekonomsku performansu izmjerene na konvencionalan način. Nepovoljni ekonomski učinci neinkluzivnog rasta s vremenom rastu i polagano se umnažaju, a tako će i nastaviti ako izostane zajedničko djelovanje koje se obično, ali ne i nužno, manifestira kroz vladu u cilju preokreta prevladavajućih distribucijskih shema.

Neki se ne bi složili s tim prijedlogom, jer su uvjereni da su čimbenici na kojima se temelji ekonomska performansa i dinamizam neovisni od distribucijskih shema. No, ja bih ih podsjetio na drugu lekciju koja proizlazi iz iskustva zemalja u razvoju: neinkluzivne sheme rasta narušavaju povjerenje, a naposljetku i sustav upravljanja, što dodatno umanjuje sposobnost kreatora politika za poticanje politika i strategija koje podržavaju visoki rast.

Zapravo, pronicljiva analiza ima svoju svrhu, ali do promjene neće doći bez društvene i političke konvergencije širokih razmjera vezano uz zajedničke vrijednosti i ciljeve – nešto što bolno nedostaje u brojnim zemljama u današnje vrijeme. Ljudi trebaju vjerovati jedni drugima i svojim vođama i trebaju se složiti o tome kako procijeniti i reagirati na polarizirajuće ekonomske i društvene trendove.

Kontinuirani izostanak djelovanja istovremeno će potaknuti otuđenje, stvarajući začarani krug nepovjerenja i paralize koji će trebati prekinuti prije nego bude moglo doći do učinkovitog djelovanja. U ovom trenutku već postoje brojne važne inicijative posvećene raznim dimenzijama izazova inkluzivnosti, koje uključuju ne samo dohodovnu nejednakost te nejednakost bogatstva, već također automatizaciju, umjetnu inteligenciju i budućnost rada. Usprkos njihovim dobrim namjerama, preostaje tek vidjeti hoće li bilo koja od tih inicijativa utrti put učinkovitim političkim reakcijama.

Vrijedne pronicljive analize

Ne bi trebalo zanemariti vrijednost pronicljivih analiza tako složenih problema. Međutim, ne možemo pretpostaviti da će ispravno postavljanje dijagnoze biti dostatno za prevladavanje političkog zastoja. Druga ključna komponenta je izravna uključenost. Povrat javnog povjerenja nalagat će duboku i kontinuiranu posvećenost te novi konsenzus takvih razmjera koji su u ovom trenutku dostatni za prevladavanje političkih i društvenih podjela široko rasprostranjenih diljem naprednih gospodarstava. Iz te perspektive, naglo širenje povjerenstava i ostalih inicijativa strukturiranih oko inkluzije, koje bi se mogle doimati prekomjernim i suvišnim u manje polariziranim okolnostima, zapravo je vrlo poticajno.

Okupljanje različitih glasova iz poslovnog svijeta, industrije, tržišta rada, vlade, akademskih krugova i civilnog društva i takvo postupanje što je češće moguće upravo je ono što nam je u ovom trenutku neophodno.

Aspekt uključenosti misije inkluzivnog rasta može se doimati pomalo nebuloznim, osobito u usporedbi s konkretnom analizom. Unatoč tome, od ključne je važnosti. Okupljanje ljudi koji se ne slažu ili si čak međusobno ne vjeruju predstavlja prvi korak u postavljanju temelja za zajedničko djelovanje u budućnosti.

© Project Syndicate, 2017.