U određenim djelatnostima poput turističkih, prijevozničkih i industriji zabave, često se događa da kupac unaprijed plati "rezervaciju", kartu ili ulaznicu za neki događaj prije nego zaista dođe na mjesto gdje se usluga treba obaviti. Plaćanje takvih iznosa prije dolaska je u pravilu oporezivo PDV-om. Međutim, postavlja se pitanje što se događa s PDV-om kada kupac ne dođe u hotel ili bus u vrijeme predviđeno za konačno izvršenje usluge?

Da li je isporučitelj dužan i dalje platiti PDV ili može ove iznose tretirati kao odštetu koja nije oporeziva PDV-om?  Navedeno pitanje je definirano u presudi Europskog suda pravde (nadalje ESP) u spojenim predmetima C?250/14 i C?289/14 od 23. prosinca 2015. Air France-KLM, između ostalog, bavi se i prodajom letova na području Francuske, a navedeni unutarnji letovi podliježu PDV-u. Air France je prestao plaćati PDV za prodaju izdanih karata koje putnici na kraju nisu upotrijebili jer je smatrao da usluga nije izvršena. Radilo se o nezamjenjivim (bespovratnim) kartama koje nisu važeće iz razloga što se putnici nisu pojavili na ukrcaju, a koje su platili u cjelokupnom iznosu u ranijem razdoblju.

Nakon obavljenog nadzora, porezna uprava zaključuje da je na iznos koji se odnosi na te "izdane, a neiskorištene" karte trebao biti plaćen PDV. Tijekom sudskog proces upućeno je pitanje Europskom sudu pravde (ESP), podliježe li neiskorištena karta za prijevoz PDV-u. U svojoj presudi, ESP navodi više razloga zašto je navedene iznose potrebno oporezivati PDV-om. Prvo, ESP iznosi da je pravo putnika na ispunjenje obveza od strane Air Franca iz ugovora o prijevozu važan element i priroda usluge, neovisno o tome hoće li on zaista i ostvariti to pravo. Samim time smatra da zrakoplovna kompanija isporučuje uslugu u trenutku kad putniku omogući korištenje tih usluga. Drugo, ESP zaključuje da se Air France?KLM nema osnove pozivati na to da iznos koji je platio putnik, koji se nije pojavio na ukrcaju i koji je kompanija zadržala, predstavlja ugovornu odštetu koja ne podliježe PDV-u.

Bez prava na odštetu
Naime, takva izmjena kvalifikacije cijene koju je putnik platio ne bi dovela do razlikovanja između iznosa štete na temelju nepojavljivanja putnika i iznosa plaćenoga prilikom kupnje karte. Tako u slučaju kada se putnik pojavi na ukrcaju, iznos prihoda odgovara cijeni karte bez PDV?a, dok iznos štete na koju se pozivaju tužitelji u glavnom postupku odgovara toj cijeni uvećanoj za iznos PDV-a.

Međutim, ne postoji nijedan element koji bi opravdao da iznos odštete bude viši od cijene koju je platio putnik. Također, u trenutku kada putnik plati cijenu karte i zrakoplovna kompanija potvrdi da mu je rezervirano mjesto, prodaja je konačna. Treba napomenuti da zrakoplovne kompanije pridržavaju pravo preprodati neiskorištenu uslugu drugom putniku, pri čemu one nisu dužne nadoknaditi njezinu cijenu prvotnom putniku. Iz toga slijedi da bi dodjeljivanje odštete u slučaju nepostojanja štete bilo neopravdano. U konačnici, Sud donosi zaključak da izdavanje karata podliježe PDV-u u slučaju kada putnici nisu upotrijebili te karte i za njih ne mogu dobiti povrat.

Šira primjena presude
Iako se u spomenutoj presudi radi o uslugama prijevoza, sljedeći analogiju i smjernice ESP-a vjerujemo da se navedena presuda izravno primjenjuje i na druge djelatnosti koje prodaju obavljaju u sličnim okolnostima. Primjerice, ako se putnik na jahti ili gost u hotelu ne pojavi, a platio je puni iznos po rezervaciji na koji nema pravo povrata, tako plaćeni iznos bi bio oporeziv PDV-om.

Važno je istaknuti da se ESP o sličnoj tematici očitavao u ranijoj presudi C-277/05 – Société thermale, gdje je, uslijed drugačijih okolnosti slučaja (između ostalog, nije plaćen puni iznos po rezervaciji), plaćeni iznos po rezervaciji smještaja bio tumačen kao odšteta koja nije oporeziva PDV-om kada se kupac nije pojavio u hotelu. Stoga, porezni obveznici moraju biti vrlo oprezni prilikom definiranja ugovornih odredbi jer iste mogu dovesti do različitih poreznih obveza.