Četiri najvažnija svjetska financijska regulacijska tijela: britanska središnja banka Bank of England, njemačko Savezno tijelo za financijski nadzor (BaFin), američka Korporacija za savezno jamstvo depozita i švicarski Ured za nadzor financijskih tržišta nedavno su svjetskoj industriji derivata uputili poziv za promjenom načina poslovanja. Pitanje je sada mogu li regulatori tu promjenu ostvariti samo jednom zamolbom ili će im biti potrebno nešto puno značajnije, u kojem slučaju im predstoji teška borba.

Sudska odluka
U šturom pismu koje su regulatori poslali Međunarodnoj agenciji za mjenice i derivate (ISDA) zamolili su je da odustane od jedne od ključnih sastavnica višegodišnjih nastojanja cijele te industrijske grane da se izuzme iz bankrota financijskih dužnika, to jest da odustane od izuzeća koje ne ugrožava samo stabilnost toga dužnika, već i cijelog svjetskog gospodarstva. Brojni promatrači smatraju da su navedena izuzeća naročito snažno pogodila globalni financijski sustav upravo u trenutnu kraha institucije Lehman Brothers 2008.Regulatori su se sada usredotočili na jednu važnu značajku ugovora o derivatima kojima se ovom industrijskom sektoru omogućuje da naglo prekine suradnju s financijski ugroženom poslovnom jedinkom, uslijed čega je istoj onemogućen oporavak.

Ostali vjerovnici ne mogu tako postupiti: primjerice, kod bankrota u SAD-u moraju pričekati sudsku odluku o tome može li se dužnička tvrtka restrukturirati. Tek nakon toga smiju naplatiti dugovanja. Regulatori diljem svijeta marljivo rade na jačanju sigurnosti financijskog sustava. Ovom najnovijom porukom upućenom industriji derivata očito je da se počinju baviti i bankrotom, za što je krajnje vrijeme. Dosad je bankrot igrao gotovo nevažnu ulogu u reformističkim nastojanjima iako zakon o bankrotu za poduzeća propisuje velik dio onoga što regulatori nastoje nametnuti financijskim ustanovama. Restrukturiranjem dugovanja propale tvrtke, spasom profitabilnog dijela posla i prodajom dijela ili dijelova tvrtke koji ostvaruju gubitak, bankrot može do kraja umanjiti troškove vjerovnika propalog poduzeća, kao i gospodarstva u cjelini.No premda je američki zakon o bankrotu prilično učinkovit kada je riječ o restrukturiranju industrijskih poduzeća, prema njemu se ne može voditi restrukturiranje financijskih tvrtki jer se osnovna pravila bankrota, koja omogućuju sudu da konsolidira imovinu poduzeća, preusmjeri kapital i proda ostatak, ne odnose na većinu financijskih ugovora poput derivata. Dakle, bankrot predstavlja i dio problema i dio priželjkivanog rješenja – ukoliko ga se uspije prepraviti tako da postane podoban i za financijske tvrtke.

Razmotrimo krah tvrtke Lehman Brothers. Kada je tadašnji američki ministar financija Henry Paulson odlučio ne priskočiti u pomoć toj instituciji, ona je podnijela bankrot i brzo rasprodala svoje mešetarsko poslovanje. No u zloslutnom potezu nije prodala svoj veliki portfelj derivatskih ugovora, dogovora temeljenih na kretanjima kamatnih stopa i valutnog tečaja. U puno pogleda se derivatski portfelj te tvrtke pokazao pobjednikom u trenutku bankrota, no izuzeće od bankrota za derivate omogućilo je srodnim institucijama da jako brzo rasprodaju svoje vrijednosti, što se pokazalo iznimno skupim po Lehman, izazvalo kaos na burzama i nanijelo štetu realnom gospodarstvu.

Razumniji sustav
Tržište derivata izuzeto je od propisa koji vjerovnicima onemogućuju da zgrabe financijska jamstva i ponište ugovore u trenutku kada dužnik podnese bankrot. Također je izuzeto od propisa koji sprečavaju bolje obaviještene vjerovnike da se dočepaju imovine i nestanu netom prije proglašenja bankrota, čak i ako je njihov kapital potreban, recimo, za prodaju portfelja drugom poduzeću, pa čak i ako bi se vjerovniku koji je dao petama vjetra u konačnici isplatio puni iznos duga s kamatom.Regulatori se sada zalažu za razumniji financijski sustav, no to se zasada zadržava na zahtjevu za više kapitala, čime se omogućuje stvaranje sigurnijih proizvoda i uspostava otpornije poslovne strukture. To su zaista hvalevrijedni prioriteti.

Međutim, američki Kongres, kao i regulacijska tijela cijelo vrijeme tvrde da je bankrot preferirani način restrukturiranja propalih financijskih tvrtki. Logika je sljedeća: kad bi se sudski proces proglašenja bankrota pokazao uspješnim, njime bi se umanjili izgledi neželjenih spašavanja poduzeća od strane države, to jest novcem poreznih obveznika, kao i potresi na financijskim tržištima te u realnoj ekonomiji. Problem počiva u činjenici da se danas bankrotom ne može provesti restrukturiranje propale financijske tvrtke, baš kao što se to nije moglo ni 2009. Poziv regulatora ustanovi ISDA ovisi o dobroj volji te institucije, a neće postići ništa ukoliko stvar ostane samo na pozivu industriji derivata da djeluje protivno vlastitim financijskim interesima. 

© Project Syndicate, 2014.