Globalna financijska kriza koja je započela u kolovozu 2007. godine bila je rezultat ogromne, neizbježne kognitivne pogreške regulatora i bankara. U ovom trenutku, deset godina kasnije, malo je ljudi spremno priznati tu činjenicu, a kamoli razmatrati odgovarajuća rješenja. Zapravo, dogodilo se upravo suprotno: regulatori su nagomilali sve složenija pravila, dok su banke koje su bile prevelike da propadnu postale još većima.

Što je još gore, neprimjerena reakcija na krizu prijetnja je ne samo za financijski sektor, već i općenito za otvoreno društvo. Istina, financijska kriza imala je različite katalizatore u različitim zemljama, uključujući rizične kredite, nekretninske balone, državni dug i gospodarske recesije koje su imale posljedice na mala i srednja poduzeća.  No, tu je također bio i zajednički nazivnik: strukturna slabost u bankarskom sektoru – koji je ionako već bio među gospodarskim sektorima s najviše regulative – uslijed čega banke s visokom razinom regulative nisu bile u mogućnosti oduprijeti se gospodarskim perturbacijama, kao ni nereguliranim financijskim institucijama.

Neadekvatna pravila
Prema studiji koju je 2012. godine proveo Andrew G. Haldane iz britanske središnje banke Bank of England, financijska kriza uzrokovala je neupjeh među oko pola od 101 banke čije su bilance premašivale 100 milijardi dolara počevši od 2006. godine. Velika većina tih banaka, uključujući banku Lehman Brothers u SAD-u, nije prekršila niti jedan od bonitetnih propisa koji su već bili na snazi prethodno krizi. Nadalje, 11 ih je već udovoljilo kapitalnim zahtjevima koji se upravo uvode kao dio novog regulatornog okvira Basel III. Pa ipak je 4 od tih 11 banaka propalo. Takvi zaključci impliciraju da su nova postkrizna pravila neadekvatna. Razmislite o španjolskoj banci Banco Popular, koja je 2014. godine prošla Provjeru kvalitete imovine (AQR) Europske središnje banke te Test otpornosti na stres Europskog nadzornog tijela za bankarstvo 2016. godine.

Od prošlog prosinca, u banci Banco Popular stopa redovnog osnovnog kapitala još uvijek je premašivala 12%, što je samo neznatno ispod prosjeka i 50% iznad minimalnih zahtjeva. Šest mjeseci nakon toga ona je propala, čime su nestala i sredstva brojnih vlasnika obveznica. Usprkos takvim upozorenjima, malo je njih zatražilo objašnjenje tijela financijskog nadzora vezano uz razloge zbog kojih nova regulativa podbacuje.  Posljedično, Marku Carneyu, guverneru britanske središnje banke Bank of England i predsjedniku Odbora za financijsku stabilnost (FSB), nije predstavljalo nikakav problem da se pohvali u pismu poslanom čelnicima skupine G20 prošlog lipnja izjavivši da "najveće banke moraju imati deset puta više najkvalitetnijeg kapitala nego prije krize."

Ta tvrdnja, bez obzira na njenu istinitost, ukazuje na ozbiljnu pogrešku prethodno krizi koja nije bila u dovoljnoj mjeri istražena, a kamoli ispravljena. Kapital najviše pozicioniranih 55 američkih i europskih banaka otprilike se udvostručio nakon 2006. godine, kako u apsolutnim iznosima, tako i po pitanju rizikom ponderirane imovine. No, usprkos epizodi s bankom Banco Popular, bankari s obje strane Atlantika lobiraju za to da se nova pravila o kapitalnim zahtjevima dodatno olabave, kao i za dopuštenje za povećanje poluge i povrata. 

Otporni na krizu
Zašto se čini da regulatori i bankari pokušavaju još tvrdoglavije slijediti put vlastitih pogrešaka? Ponajprije, nadzorna tijela za bankarstvo nikad nisu na adekvatan način istražila vlastitu ulogu u prethodnoj krizi jer za to nisu imala nikakvog poticaja. Upravo suprotno, jedva su čekala iskoristiti priliku za prikrivanjem vlastite odgovornosti kad su dezorijentirani političari okrivili ostale nebankarske financijske aktivnosti koje su oni pogrešno naslovili kao "usporedni bankarski sustav tj. bankarski sustav u sjeni."

Takve etikete samo brkaju problem s njegovim rješenjem, jer se ne bave sa središnjom činjenicom da je sam sustav nadzora banaka uzrokovao posljednju krizu. Tržišno orijentirani financijski posrednici, poput hedge fondova, mogu biti relativno neregulirani, ali oni su također odgovorni za vlastitu sudbinu. Posljedično, oni gotovo uvijek posluju sa znatno većom količinom kapitala od one koju moraju imati banke za istu razinu rizika. Nije iznenađujuće onda da su pokazali znatno veću razinu otpornosti tijekom krize.

Prekomjerne naknade
S druge strane, bankari predsjedavaju velikim institucijama koje imaju brojne linije poslovanja u širokom rasponu jurisdikcija. Obzirom na takvu složenost, nije vjerojatno da će oni uvidjeti cjelokupne rizike kojima su izložene njihove institucije. Vjerojatno je da će se one, umjesto toga, pouzdati u bonitetne propise koji su im na raspolaganju, sretne što i dalje ostaju profitabilne.

Kad banke uživaju u iznimnoj profitabilnosti čak i dok igraju po pravilima, bankari pretpostave da rade nešto kako treba i stoga se sukladno tome nagrade. To smanjuje povrat na dionički kapital nakon bonusa i dovodi ga na normalniju razinu.  Regulatori se trenutno hvataju u koštac s prekomjernim naknadama novim skupom intruzivnih pravila. No, prekomjerne naknade samo su još jedna izravna posljedica vlastite pogreške regulatora vezano uz određivanje nedostatnih minimalnih kapitalnih zahtjeva.

Čini se da nam je svima promaknula temeljna činjenica. Gospodarstvo je složeni, adaptivni sustav koji se sastoji od izvršitelja s nesavršenim znanjem sklonim pogreškama. Unutar tog sustava nalaze se ostali složeni sustavi, poput današnjih financijskih regulatornih režima i samih velikih financijskih institucija. U takvim sustavima, može se dogoditi da politike ne budu niti približno učinkovite kao što to nagoviještaju modeli i one često podbace ili dovedu do neželjenih posljedica.

© Project Syndicate, 2017.