Desetljeće nakon globalne financijske krize bilo je u najmanju ruku burno. Istina, nije izbio niti jedan rat većih razmjera i manje-više smo izbjegli pogreške iz doba Velike depresije, koja je tijekom 1930-ih dovela do većeg protekcionizma, propasti banaka, strogih mjera štednje i deflacijskog okruženja. Međutim, obnovljene tenzije na tržištu nagovještaju da ti rizici nisu iskorijenjeni, već su samo zataškani.

U određenom smislu, priča o financijskoj krizi iz 2008. započela je kad je globalni poredak uspostavljen iz pepela Drugog svjetskog rata. Inicijative poput institucija Bretton Woods (Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond), Marshallov plan (Plan europske obnove) i Europska ekonomska zajednica podržale su rekonstrukciju značajnih segmenata svjetskog gospodarstva. 

Usprkos Hladnom ratu (ili možda upravo radi njega), one su također ponovno pokrenule globalizaciju koju je Drugi svjetski rat bio zaustavio. Taj je proces globalizacije prekinut tijekom kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih, uslijed Vijetnamskog rata, ukidanja konvertibilnosti dolara u zlato, naftnog šoka iz 1973. godine i velike stagflacije. Međutim, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija tada su bili suočeni s nekom vrstom konzervativne revolucije i ponovnim procvatom neoliberalnih ekonomskih politika, uključujući rasprostranjenu deregulaciju, trgovinsku liberalizaciju i otvorenost kapitalnog računa do tada nezabilježenih razmjera. 

Gubitak povjerenja
Dok je taj iznova osmišljeni proces globalizacije pomogao u poticanju rasta i razvoja, njegovi su učinci bili neravnomjerni, a financijske i ekonomske promjene koje su iz njega proizašle premašile su pravne i etičke prilagodbe. Osobito značajni, inovativni financijski instrumenti korišteni su s velikim ushitom, uz samo labavi nadzor i slabu regulativu. Posljedično, financije su naposljetku postale gospodarem svjetskog gospodarstva, a ne slugom. Obzirom na sve prethodno rečeno, kad je kriza nastupila, bila je duboka i dalekosežna, a današnje jačanje gospodarskog oporavka nije nadjačalo razumljiv, ali razoran, gubitak povjerenja u financijski sustav koji je uslijedio.

To je postalo očito razvojem političkih događaja u SAD-u i u Europi. Administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa nastavlja sa zagovaranjem političkog pristupa pod nazivom "Amerika prva", što se nedavno odrazilo kroz uvođenje visokih carina na uvoz čelika i aluminija. Glas za Brexit u Velikoj Britaniji odražava sličnu negativnu reakciju. U međuvremenu, državni kapitalizam nudi kineskom gospodarstvu vlastite zaštite.

Međutim, polarizacija novih modela konkurencije i odupiranja trgovini nisu način na koji se može povratiti povjerenje. Umjesto toga, trebali bismo reafirmirati kontrolu nad financijskim sektorom kako bismo osigurali da on bude u službi gospodarstva, a ne obrnuto, kroz zalaganje za skup ciljeva oko kojih se cijeli svijet slaže – počevši s onima definiranima za vrijeme triju značajnih konferencija održanih 2015. godine. 

Učinkovito financiranje
Na Trećoj međunarodnoj konferenciji o financiranju razvoja održanoj u Addis Abebi u Etiopiji, sudionici su odredili ekonomske, socijalne i okolišne prioritete s kojima bi trebalo uskladiti financijske tokove i politike održivog razvoja. Na Summitu Ujedinjenih naroda o održivom razvoju održanom u New Yorku, zemlje članice UN-a formalno su usvojile ambiciozan novi globalni program.

Na Konferenciji Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (COP 21) u Parizu, zemlje su se složile oko održavanja razine globalnog zatopljenja uvelike ispod 2° Celzijusa iznad predindustrijske razine. Formuliranje tih ciljeva bio je važan prvi korak. No, ako svijet ima ozbiljne namjere vezano uz postizanje tih zajedničkih ciljeva, mora se uspostaviti učinkovit mehanizam za njihovo financiranje, podržan dobro-osmišljenom regulativom koja rezultira neophodnim poticajima.

Do ovog trenutka, svijet nije postigao niti približno dostatan napredak po tom pitanju, uslijed kontinuirane pogrešne raspodjele kapitala. Zainteresirani dionici moraju sagledati poslovanje i strategije ulaganja iz dugoročnije perspektive. Financije se moraju učiniti istinski korisnima, uz balansiranje napretka prema dogovorenim ciljevima – vođene postojećim globalnim ciljevima – s potrebom generiranja dostatnog financijskog povrata kako bi se osiguralo da napredak bude održiv. Moramo nastaviti to ponavljati, ali i činiti. Nema druge opcije.

Vjerni zastarjelim modelima
U nekim kvartalima, posvećenost postizanju globalnih ciljeva je do ovog trenutka bila suviše slaba. U slučaju SAD-a i pariškog klimatskog sporazuma, ta je posvećenost u potpunosti prekinuta. Međutim, svi moraju biti u igri ako želimo uspjeti. To uključuje multilateralne zajmodavce, koji trebaju revidirati stare alate i neodložno razviti nove, u cilju mobiliziranja kapitala privatnog sektora.

Konkretno, privatni sektor mora biti otvoren prema najnovijem pristupu javno-privatnom partnerstvu. Isprazno podržavanje promjena, uz istovremenu vjernost zastarjelim modelima rada nije opcija. Na općenitijoj razini, moramo raditi na tome da osiguramo da svi uživaju u blagodatima tehnologije. S tim ciljem, trebali bismo slijediti savjet Davida Liptona, prvog zamjenika glavnog direktora MMF-a, i krenuti smjerom izvan trenutno modernog pristupa pod nazivom "OHIO", koji je usredotočen na stvaranje reda u vlastitoj kući ("own house in order") prema zahtjevnijem pristupu pod nazivom California – ili "CA" ("collective action") – strategiji "kolektivnog djelovanja". Put koji je pred nama neće biti lak. Ali to nije isprika za apatiju.

Kao ulagači, potrošači, glasači i građani, naši se glasovi moraju čuti, kako bismo osigurali da se financije koriste za promicanje zajedničkih vrijednosti i opće dobro. Samo tada možemo ići u smjeru u kojem ne izbjegavamo samo još jednu razornu krizu, već i izgrađujemo bolju budućnost.

© Project Syndicate, 2018.