U uvelike nepostojanom svijetu preplavljenom pukotinama, iskušenje da se krene naizgled umirujućim putem povlačenja ili izolacije moglo bi biti snažno. Naime, izbjegavanje potencijalnih opasnosti čini se jednostavno prirodnim. U nedostatku bolje alternative, mogli bismo biti instinktivno skloni gledanju prema unutra kako bismo izbjegli ili barem ublažili rizike od svijeta koji nalikuje smaku svijeta, u kojem nam djeca govore istinu.

Mnogi od nas već su odlučili krenuti tim putem. Pa ipak požari koji su nedavno poharali Amazonsku prašumu snažno nas i na tragičan način podsjećaju da je takav način razmišljanja obmanjujući, premda shvatljiv.

Trebali bismo se zapravo kretati u suprotnom smjeru. Živimo u zajedničkom svijetu, što znači da smo svi mi podložni prijetnjama koje ne poznaju granice – bez obzira jesu li one s aspekta okoliša, socijalne ili političke. Budući da se izravni ili kolateralni učinci mogu osjetiti posvuda, trebali bismo njegovati želju za pomirbom, a ne izolacijom.

Ta oprečna stajališta o brojnim izazovima prisutnima na međuovisnom svijetu – kao što su klimatske promjene, gubitak bioraznolikosti, smrtonosne pandemije, socijalna fragmentacija, nesigurnost, trgovina ljudima svih vrsta i nekontrolirana migracija – podupiru divergentne strategije.

Ovisni o pomoći

S jedne strane, zagovornici otvorenosti i snažnijeg koordiniranog djelovanja traže suradnju s ostalim zemljama u duhu međunarodne solidarnosti. S druge strane, zagovaratelji različitih nacionalnih putanja podržavaju programe osmišljene za širenje suptilne teorije povlačenja, uključujući i samo središte u osnovi velikodušnog polja razvojne politike.

Opći trend je jasan: sve veći broj vođa, od Rusije do Brazila i SAD-a, otvoreno podržava nacionalističke programe i oprečne napore promicanja zajedničkog globalnog upravljanja. Razmislite, primjerice, o “Putu do samodostatnosti”, konceptu kojeg promiče Američka agencija za međunarodni razvoj.

Taj izraz stvara pozitivan dojam ohrabrivanja zemalja koje primaju međunarodnu pomoć da preuzmu vlasništvo nad svojim razvojnim izazovima kroz povećanu autonomiju, umjesto da budu ovisne o pomoći. A Američka agencija za međunarodni razvoj zaslužuje priznanje za raskid s nerealnim idealizmom koji prožima napore u smjeru globalnog razvoja.

Unatoč tome, pristup samodostatnosti koji promiče ta agencija, zajedno s agresivnom trgovinskom politikom vlade SAD-a, zapravo prihvaća i potencijalno pogoršava postojeće globalne pukotine.

Osobito promiče perspektive usmjerene prema unutra, odbacuje ideju o postojanju mogućnosti kolektivne reakcije na razvojne izazove (a kamoli o tome da bi ona mogla biti učinkovitija) i opravdava pomoć u ime nacionalne sigurnosti SAD-a umjesto međunarodne solidarnosti.

Pomirbom do mobilizacije

Takav pristup ne može biti temeljem naših razvojnih napora. Razvojna politika trebala bi biti otvorena i kolaborativna. Ne bi smjela biti spriječena da slijedi svoj raison d’être i krišom promicati izolacionizam.

No, to je rizik s kojim je suočena razvojna politika ako se ne uspije obnoviti te stoga ostane plemenit, ali nedostatan instrument globalne kohezije. Ako sve podijeljeniji svijet želi ispuniti ciljeve održivog razvoja Ujedinjenih naroda do 2030. godine, razvojnoj politici potrebna je obnovljena ambicija. Inače će naposljetku pomagati pobornicima pristupa samodostatnosti.

Stoga nam je potrebna ideja vodilja kako bismo definirali nove osnove za kolektivno djelovanje. Vjerujem da ideja i metoda pomirbe mogu biti od pomoći. “Pomirba” je možda jednostavniji i dinamičniji način izražavanja kolektivnih globalnih ciljeva koji se odražavaju u ciljevima održivog razvoja.

To bi se svelo na novi modus operandi koji bi nam pomogao u nadilaženju simplicističke binarne podjele između lokalnog i globalnog. Politika pomirbe u potpunosti bi mobilizirala resurse i interesne skupine svih zemalja, uključujući organizacije civilnog društva, multinacionalne kompanije, najveće gradove i razvojne banke i usmjerila ih prema konkretnoj suradnji i uzajamnoj međunarodnoj pomoći. To bi dovelo do onoga što ja nazivam “polipolarnim” svijetom. Da bismo uspješno proveli tu politiku, trebamo revitalizirati tradicionalnu paradigmu usmjerenu na pomoć i promicati ideju “ulaganja u održiv razvoj” koja će voditi što je više moguće ulaganja u smjeru ispunjenja ciljeva održivog razvoja.

Ulaganje u javna dobra

Ulaganja u održiv razvoj ne bi zamijenila službenu razvojnu pomoć, nego bi je komplementirala u obliku ulaganja koja naposljetku imaju za cilj pružanje javnih dobara, umjesto generiranja kratkoročnog finanijskog povrata.

Ako se želimo nositi s tim izazovima i postići ciljeve održivog razvoja, ne smijemo podleći pjevu sirene o samodostatnosti. Umjesto toga, krenimo na put pomirbe. Izaberimo nadu.

© Project Syndicate, 2019.