Kao što se oduvijek zna, djeca su posebna skupina. Ne biraju ni roditelje, a kamoli šire uvjete u kojima se rađaju.

Nemaju iste sposobnosti kao odrasli da bi mogla sama o sebi brinuti i štititi se. Upravo je zato Liga naroda 1924. usvojila Ženevsku deklaraciju o pravima djeteta, a međunarodna zajednica usojila Konvenciju o pravima djeteta 1989. Nažalost, SAD ne ispunjava svoju obvezu. Štoviše, nije čak ni ratificirao Konvenciju o pravima djeteta. S obzirom na svoj ugled zemlje koja pruža brojne prilike, SAD bi trebao biti nadahnjujući primjer pravednog i prosvjećenog stava prema djeci, no zapravo je simbol neuspjeha – i to neuspjeha koji doprinosi općoj sporosti u pogledu poštovanja prava djece na međunarodnoj pozornici. Iako prosječno američko djetinjstvo nije najgore na svijetu, razlika između bogatstva države i stanja u kojemu djeca žive neusporediva je.

Siromašno je otprilike 14,5 posto američkog stanovništva, ali čak 19,9 posto djece – a riječ je o brojci oko 15 milijuna – živi u siromaštvu. Među razvijenim zemljama samo Rumunjska ima višu stopu siromaštva djece. Američka je stopa za dvije trećine veća od britanske te čak četiri puta veća od stope siromaštva djece u nordijskim državama. U nekim je skupinama stanje još gore: siromašno je više od 38 posto afroameričke i 30 posto hispanske djece. Nije tu riječ o tome da Amerikanci ne skrbe o svojoj djeci, već o tome da je Amerika u posljednjih nekoliko desetljeća usvojila politiku zbog koje je gospodarstvo postalo izrazito nejednako, zbog čega danas najranjiviji dijelovi društva sve više kaskaju. 

Zatiranje rasta
Sve veća koncentriranost bogatstva – te značajno smanjenje poreza na to bogatstvo – znači da se manje novca troši na ulaganja u javna dobra kao što su obrazovanje i zaštita djece. Zbog toga je američkoj djeci danas znatno gore. Njihova je sudbina bolan primjer toga kako nejednakost ne zatire samo gospodarski rast i stabilnost – kao što ekonomisti i organizacije poput Međunarodnog monetarnog fonda konačno priznaju – već i krši naše najuzvišenije ideje o poštenom društvu. Nejednakost dohotka povezana je s nejednakostima u zdravstvu, pristupu obrazovanju i izloženosti klimatološkim opasnostima, a sve to više opterećuje djecu nego druge segmente stanovništva.

Štoviše, gotovo svakom petom američkom djetetu dijagnosticirana je astma, a ta je stopa 60 posto viša nego u nesiromašne djece. Poteškoće u učenju gotovo su dvostruko češće među djecom koja žive u kućanstvima koja godišnje zarade manje od 35.000 dolara nego u djece koja žive u kućanstvima s više od 100.000 dolara godišnje. A neki zastupnici američkoga Kongresa žele ukinuti bonove za hranu, o kojima ovisi oko 23 milijuna američkih kućanstava, zbog čega bi najsiromašnija djeca mogla i gladovati.  Ove su nejednakosti u ishodima usko povezane s nejednakostima u prilikama. Neizbježno se nameće da će u državama u kojima se djeca nedovoljno kvalitetno hrane, u kojima nemaju odgovarajući pristup zdravstvu i obrazovanju i u kojima su izloženija klimatološkim opasnostima, djeca siromašnih imati znatno drukčije životne izglede od djece bogatih. 

Ovisni o dohotku roditelja
A dijelom i zbog toga što životni izgledi američkog djeteta više ovise o dohotku i obrazovanju roditelja nego u drugim državama, SAD danas bilježi najnižu jednakost prilika među naprednim zemljama. Tako, na primjer, na najelitnijim američkim sveučilištima studira tek 9 posto studenata iz siromašnije polovice stanovništva, dok ondje studira čak 74 posto njih iz gornje četvrtine. Većina društava prepoznaje moralnu obvezu da mladima osigura iskorištavanje potencijala. Neke države čak nameću ustavnu obvezu jednakosti u obrazovanju. Međutim, u Americi se više troši na obrazovanje bogatih studenata nego siromašnih. Uslijed toga, SAD se razmeće s najvrednijim resursima jer se mnogi mladi kojima je uskraćeno stjecanje vještina okreću disfunkcionalnim aktivnostima. Neke američke države, kao što je Kalifornija, podjednako troše na više školstvo i na zatvore – a ponegdje se na kaznene ustanove troši i više.

Kad nema kompenzacijskih mjera – uključujući predškolsko obrazovanje, koje, u idealnom slučaju, počine u vrlo ranoj dobi – nejednake prilike pretvore se u nejednake životne ishode do djetetove pete godine. Već je to dovoljno da politiku potakne na djelovanje. Štoviše, iako su štetni učinci nejednakosti dalekosežni i značajan su trošak za naša gospodarstva i društva, njih se uglavnom dade izbjeći. Ekstremne vrijednosti nejednakosti koje se zamjećuju u nekim državama nisu neumoljiv rezultat gospodarskih sila i zakona. Prave politike – jače mreže društvene zaštite, napredno oporezivanje i bolje regulacijske mjere (osobito financijskog sektora), da spomenem samo nekoliko – mogu ispraviti ova razorna kretanja. Kako bismo stvorili političku volju kakvu ovakve reforme zahtijevaju, moramo se suočiti s intertnošću i nedjelovanjem tvoraca politike uz pomoć ozbiljnih činjenica koje potvrđuju nejednakost i njezin razoran učinak na našu djecu. 

Ograničiti siromaštvo
Možemo ograničiti siromaštvo djece i povećati im prilike, čime ćemo stvoriti temelje za pravedniju i prosperitetniju budućnost koja odražava naše zaklete vrijednosti. Zašto to onda ne učinimo? Od sve štete koju nejednakost nanosi našim gospodarstvima, politici i društvima, šteta koju činimo djeci zahtijeva posebnu pozornost. Kakvu god odgovornost loši pojedinci snosili u odraslom životu – jer nisu dovoljno radili, štedjeli ili donosili dobre odluke – djeci se okolnosti nameću bez imalo izbora. Djeca, možda više nego itko drugi, trebaju zaštitu koju im jamče prava – a SAD bi trebao svijetu pružiti sjajni primjer. 

© Project Syndicate, 2014.