U početku globalne financijske krize, devizni tečaj bio je najmanje zanimljiv segment makroekonomskih rasprava.

Francuski prijedlog sveobuhvatne reforme međunarodnog monetarnog režima 2011. nije zaživio. Danas to pitanje uzrokuje intenzivnu zabrinutost, i to opravdano. Valutni ratovi podsjetnik su na krhkost procesa globalizacije. Dok se dio tog procesa počinje činiti neprihvatljivo bolnim, potražnja za političkim intervencijama raste i cijeli sustav se počinje urušavati. Očekivanja rasta kamatnih stopa u SAD-u podižu vrijednost dolara, čak i dok monetarno popuštanje u Japanu i Europi snižava vrijednosti jena i eura.

Tijekom prošle godine, euro je izgubio više od petine vrijednosti u usporedbi s dolarom i nema naznaka da će se taj trend preokrenuti u bliskoj budućnosti. Europski poslovni vođe s oduševljenjem su pozdravili deprecijaciju eura. Ali u SAD-u, gdje rast vrijednosti dolara guši gospodarski oporavak, vodeći službenici Federalnih rezervi pokazuju znakove zabrinutosti.

Ekstremnije promjene tečaja
Zamah deviznog tečaja mogao bi imati posljedice koje znatno premašuju kratkoročni rebalans globalnog tržišta. Američki predsjednik Barack Obama pregovara s azijskim zemljama o Transpacifičkom partnerstvu i s Europom o Transatlantskom sporazumu o trgovini i investicijama. Brzi rast dolara pogodovat će njegovim protekcionističkim kritičarima u neprijateljskom Kongresu u kojem sve više raste opstrukcionizam. Zaista, znatna povećanja vrijednosti dolara odavno su se podudarala s povećanim političkim pritiscima u smjeru trgovinskog protekcionizma. Naposljetku, najočitiji način kompenzacije prividne precijenjenosti valute neke zemlje je nametanjem restrikcija na uvoz.

Danas je vjerojatno da će promjene deviznog tečaja biti ekstremnije i da će trajati duže od uzleta vrijednosti dolara 1980-ima ili volatilnosti u 1930-ima, kad su se uslijed financijskog kraha koji je potaknuo Veliku depresiju, zemlje natjecale u devalviranju svojih valuta. Radi se o problemu poznatom pod imenom carry trade, uobičajenoj financijskoj strategiji u kojoj se jedan ulagač zadužuje u valuti s niskom kamatom kako bi kupio sredstva u valuti s višom kamatom. Diferencijal između kamatnih stopa, koji se često kombinira s visokim iznosima zaduženosti, donosi profit kad se otplate krediti. U vrijeme predvidljivih i stabilnih deviznih tečajeva, carry trade aktivnosti su relativno sigurne.

Ali to je rijetko tako. Za pokretače, ta praksa ima tendenciju povećavanja razlika između deviznih tečajeva, dok ulagači prodaju valutu u kojoj su ugovorili zajam. To stvara poticaj za preuzimanjem još većih dugova, jer je vjerojatno da će realna vrijednost zajma biti niža kad dođe vrijeme otplate. Veliki zajmoprimci u poslovnom sektoru koji se bave carry trade drže da su sposobni predvidjeti kad će doći do promjene deviznih tečajeva. Nažalost, to samo povećava rizik, te povećava mogućnost iznenadne promjene dok se novac slijeva u posuđenu valutu s ciljem da se otplate zajmovi prije no što devizni tečaj uzleti do razina koje bi mogle uzrokovati gubitke. I premošćivanje rizika od takvog preokreta samo premiješta rizik na neko drugo mjesto u međunarodnom financijskom sustavu.

Odbijanje protekcionista
Opasnosti su vrlo realne. U 1980-ima, vlade su odgovarale na velike promjene u deviznim tečajevima aktivnom intervencijom, namjerno snižavajući vrijednost dolara 1985., pa zatim pokušavajući ga stabilizirati 18 mjeseci nakon toga. Te inicijative imale su političku svrhu – odbijanje protekcionista. Ali one su također uzrokovale ozbiljnu financijsku nestabilnost, te doprinijele velikom krahu tržišta dionica u listopadu 1987. Postoji jedan povijesni presedan koji bi mogao poslužiti kao primjer. Godine 1930. John Maynard Keynes bio je pobornik ograničenja kretanja kapitala u cilju otklanjanja razornijih posljedica globalizacije. Danas bi ekvivalent toga bilo uvođenje regulative u carry trade aktivnosti. Kreatorima politika bilo bi pametno ramotriti tu opciju – prije nego što bude prekasno. 

© Project Syndicate, 2015.