Nešto zanimljivo proizašlo je iz glasačkih modela s obje strane Atlantskog oceana: mladi ljudi glasaju na način koji se zamjetno razlikuje od onoga kojeg su usvojili stariji. Nastala je velika razdjelnica, utemeljena ne u tolikoj mjeri na dohotku, obrazovanju ili spolu već na generaciji glasača. Postoje dobri razlozi za tu razdjelnicu. Životi mladih i starih znatno se razlikuju po načinu proživljavanja. Njihova se prošlost razlikuje, kao i njihovi izgledi za budućnost.

Primjerice, Hladni rat je završio prije nego što su se neki i rodili, dok su ostali još bili djeca. Riječi poput socijalizma nemaju više ista značenja kao nekoć. Ako socijalizam znači stvaranje društva u kojem se zajedničkim pitanjima posvećuje dužna pažnja – u kojem je ljudima stalo do drugih ljudi i do okruženja u kojem žive – neka onda tako bude. Da, možda je bilo neuspjelih eksperimenata u toj rubrici prije četvrt ili prije pola stoljeća; ali današnji eksperimenti nemaju sličnosti s onima koji su se provodili u prošlosti. Stoga neuspjeh tih prethodnih eksperimenata ne govori ništa o ishodu budućih. Stariji pripadnici više srednje klase u Americi i Europi dosad su imali dobar život. Kad su postali pripadnicima radne snage, čekali su ih poslovi s dobrim naknadama. Pitanje koje su se pitali glasilo je što žele raditi, a ne koliko će dugo trebati živjeti sa svojim roditeljima prije nego što dobiju posao koji će im omogućiti iseljavanje iz roditeljskog doma.

Sretni jer rade besplatno
Ta generacija očekivala je sigurnost posla, brak u mladosti, kupovinu kuće – možda čak i vikendice, također – te naposljetku umirovljenje s razumnom sigurnošću. Sve u svemu, očekivali su da će biti imućniji od vlastitih roditelja. Dok se današnja starija generacija na svom putu susrela s preprekama, njihova su se očekivanja uglavnom ispunila. Možda su ostvarili veći kapitalni dobitak od svog doma nego od vlastitog rada. Zasigurno im je to sve bilo neobično, ali oni su dobrovoljno prihvatili blagodati našeg spekulativnog tržišta i često si odavali priznanje za kupovinu na pravom mjestu i u pravo vrijeme. U današnje vrijeme očekivanja mladih ljudi, neovisno o tome gdje se oni nalaze u raspodjeli dohotka, upravo su suprotna. Oni su suočeni s nesigurnosti zaposlenja diljem svog života.

U prosjeku, brojni diplomanti u potrazi su za poslom mjesecima – često tek nakon što odrade jedan ili dva neplaćena pripravnička staža. I oni se ubrajaju među sretnike, svjesni da si njihovi siromašniji kolege, od kojih su neki bili bolji u školi, ne mogu priuštiti godinu ili dvije bez prihoda i prije svega nemaju veze pomoću kojih bi mogli dobiti pripravnički staž. Današnji su mladi diplomanti opterećeni dugovima – što su siromašniji, to više duguju. Stoga se oni ne pitaju koji bi posao voljeli raditi; oni se samo pitaju koji će im posao omogućiti otplaćivanje svojih studentskih kredita, koji ih često zadužuju u razdoblju od 20 ili više godina. Također, kupnja vlastitog doma predstavlja samo daleki san.  

Ovi problemi znače da mladi ljudi ne razmišljaju baš o umirovljenju. Kad bi o tome i razmišljali, samo bi se uplašili zbog količine sredstava koju bi trebali akumulirati u cilju vođenja dostojanstvenog života (iznad puke socijalne sigurnosti), u kontekstu vjerojatne ustrajnosti najnižih mogućih kamatnih stopa. Ukratko, današnji mladi ljudi gledaju na svijet kroz objektiv međugeneracijske pravednosti. Djeca koja pripadaju višoj srednjoj klasi mogla bi naposljetku dobro proći, jer će naslijediti bogatstvo svojih roditelja. I dok se njima možda ne sviđa ta vrsta ovisnosti, još im se manje dopada njena alternativa: sasvim novi početak u kojem im sreća nije naklonjena prilikom postizanja bilo čega što bi bilo nalik onome što se nekad smatralo osnovnim životom srednje klase.

Ova nejednakost se ne može objasniti na jednostavan način. To ne znači da ti mladi ljudi ne rade marljivo: te nevolje zahvaćaju one koji su proveli puno vremena u učenju, briljirali u školi i činili sve "kako spada." Osjećaj socijalne nepravde – da je ekonomska igra namještena – još je dodatno pojačan kad vide bankare koji su uzrokovali financijsku krizu, uzroke kontinuiranog obolijevanja gospodarstva, dobivanje mega-bonusa, dok se gotovo nitko ne smatra odgovornim za njihovo nanošenje nepravde. Počinjene su prijevare masovnih razmjera, no ispalo je da ih zapravo nitko nije počinio. Političke elite obećale su da će "reforme" dovesti do prosperiteta bez presedana. A to se i dogodilo, no samo za onih 1% na vrhu. Svi ostali, uključujući i mlade dobili su nesigurnost bez presedana. 

Republikanska demagogija
Te tri stvarnosti – socijalna nepravda neviđenih razmjera, ogromna nejednakost i gubitak povjerenja u elite – definiraju naš politički trenutak i to je opravdano tako.  Stalno ponavljanje istoga nije odgovor. Eto zašto stranke lijevog i desnog centra u Europi gube glasove. Amerika se nalazi u neobičnom položaju: dok se republikanski predsjednički kandidati nadmeću u demagogiji, s loše osmišljenim prijedlozima koji će samo pogoršati stvari, oba demokratska kandidata predlažu promjene koje bi – kad bi ih samo mogli "progurati" kroz Kongres – učinile pravu razliku. Kad bi reforme koje predlažu Hillary Clinton ili Bernie Sanders bile usvojene, sposobnost financijskog sustava da plijeni one koji već ionako vode neizvjestan život bila bi ograničena. A oboje imaju prijedloge za duboke reforme koje bi promijenile način na koji Amerika financira visoko obrazovanje.

Prikrivena nezaposlenost
Međutim, potrebno je učiniti više od toga kako bi se omogućilo vlasništvo nad domom ne samo onima čiji roditelji su dovoljno imućni i mogu im dati polog. Također, omogućilo bi sigurnost umirovljenja obzirom na hirove tržišta dionica i u svijetu s gotovo nultim kamatnim stopama u kojem trenutno živimo. Što je najvažnije, mladi neće pronaći lagan put na tržištu rada ako gospodarstvo ne postigne znatno bolju izvedbu. Iza "službene" stope nezaposlenosti u SAD-u, trenutno na 4,9%, stoji znatno viša razina prikrivene nezaposlenosti, koja, u najmanju ruku, održava plaće na niskoj razini. Ali problem nećemo moći riješiti dok ga ne prepoznamo. Naši mladi su ga prepoznali. Oni percipiraju nedostatak međugeneracijske pravde i imaju pravo na ljutnju.

© Project Syndicate, 2016.