Drama oko švicarskog franka i divljanja otplatnih rata, barem iz vizure klijenata, s konverzijom u eure je postala davna prošlost.

Ne i za državu i ministra financija koji će slagati neki budući proračun, jer tek treba postići dogovor s bankama koje su podnijele trošak konverzije. Ni godinu i pol kasnije, na vidiku je već nova drama s potencijalno sličnim posljedicama – skok rata kredita zbog većih (promjenjivih) kamata. Očito pušeći na hladno zbog kanonade kritika da je trebala spriječiti da se franak uopće dogodi, Hrvatska narodna banka najavila je preporuke bankama da kod dugoročnih kredita, a tu se prvenstveno targetiraju stambeni, ide u reprogram u kojem bi se promjenjive kamate zamijenile fiksnima. 

Sistemski rizik
Paralele koje se sa švicarcem mogu povući zapravo su zastrašujuće. Građani su promjenjivu kamatu uzimali jer su takvi krediti bili osjetno jeftiniji, a donedavno i jedini mogući (za razliku od biranja valutne klauzule u franku i alternative u euru) preuzimajući na sebe kompletni rizik kamata.  Potom je, negdje u 2013. za vrijeme ministra Slavka Linića, država krenula razbiti mistifikaciju formiranja kamata potvrdivši usput uzrečicu o dobrim namjerama i popločenom putu u pakao. Kamate koje su dotad samoinicijativno određivale banke, uglavljene su u formulu "referentna kamata plus marža". Sjajna ideja, no nitko se nije puno obazirao na povijesno niske referentne kamate zbog kojih se danas cijena kredita za klijenta sastoji uglavnom od marže.

Drugim riječima, poraste li euribor primjerice, praktično toliko raste i kamata na kredit.  Istraživanje HNB-a pokazalo je da su upravo kućanstva, po pitanju dugoročnih kredita, posebno izložena riziku promjenjive kamate. Slično kao i kod valutne klauzule, banke si u slučaju znatnog rasta kamata nisu puno pomogle time što su kamatni rizik nonšalantno prevalile na komitente. Veće rate klijentima donose bankama lošiju naplatu što ih otvara kreditno induciranom kamatnom riziku, skoku loših plasmana i rezervacija te u konačnici padu profitabilnosti. Premda je udio kredita s fiksnom kamatom porastao u posljednjih godinu i pol, očito je da je i dalje rizik ne samo bankama nego i čitavom financijskom sustavu, štoviše da kamatni rizik već ulazi u kategoriju sistemskog rizika. Zvuči poznato?

Predizborne teme
Istini za volju HNB je na promjenjive kamate upozorio još 2015., no tada u vrućim ljetnim mjesecima u kojima je goruća predizborna tema bila konverzija švicarca nitko se nije dvaput osvrnuo. Baš kao ni 2005. na upozorenja tadašnjeg zamjenika guvernera Borisa Vujčića o kreditima u franku. Švicarci su naprosto bili jeftiniji.  Danas su okolnosti dijametralno suprotne. S rastom kamata u SAD-u, više nije pitanje hoće li, već kada, kamate s ove strane Atlantika preliti u domaće cijene kredita. Klijenti su se opekli na valutnoj klauzuli, a banke na konverziji. Država loše predizborno rješenje konverzije tek treba sanirati. HNB je pod valom kritika da nije odradio svoj dio posla. Jesmo li išta naučili? 

Historia est magistra vitae
Danas su fiksne kamate vrlo blizu promjenjivima, razlika je od 0,1 do 0,3 postotna boda, no na klijentima je odluka hoće li platiti tu višu cijenu ili, kao kod švicarca, ipak kupiti 10 kvadrata stana ili kuće više, pa kud' puklo da puklo.  Na bankama je da odvagnu žele li ponovno platiti iskustvo sa švicarskim frankom koji je fotelja stajao i najdugovječnije domaće bankare. Državu pak tek čeka dogovor s bankama za izbjegavanje arbitraža jer je u predizbornom zanosu trošak (djelomično i svoje) legislativne greške prebacila na banke, a već joj se na horizontu stvara novi potencijalni račun koji bi se mogao poslati proračunu. Ako je "historia magistra vitae", ni iz središnje banke neće biti dovoljna samo upozorenja na potencijalno veće rate.

Ključno je da u izbjegavanju nove drame na finacijskom tržištu apsolutno svi – klijenti, banke i država imaju odgovornost kao i modusa da se povijest ne ponovi. U prvom redu klijenti pazeći što potpisuju na 20 i više godina, i preuzimajući svoju dozu osobne odgovornosti. Na bankama je da kreiraju prudencijalnu ponudu koja im se neće obiti o glavu za par godina. Na državi je da popravi loša rješenja iz Linićevog propisa koja širom otvaraju vrata kamatnom riziku umjesto da sanira posljedice loše napisanih zakona. U konačnici, odgovornost HNB-a ne smije stati na preporukama: ne bude li adekvatnog motiva za fiksne kamate, bilo cijenom ili duljim dospijećima strukturnih repo aukcija, uzalud vam trud svirači. Ponovi li se kaos franka tražit će se glave, a od odgovornosti bježati svi. Možemo li to ponovno podnijeti?