Traže se rješenja kojima će se povećati djelotvornost malih i srednjih proizvodnih poduzeća organiziranih, ili ne, u poduzetničke zone i (lokalne) klastere konkurentnosti.

Vijest objavljena u Poslovnom dnevniku da 70% malo gospodarskih poduzeća treba neki oblik restrukturiranja to potvrđuje. Je li dovoljno restrukturirati poslovanje pojedinog malog poduzeća? Je li to dovoljno da se time poprave njihovi pokazatelji likvidnosti, zaduženosti i aktivnosti? Poznavatelji prilika tvrde da nije. Jer industrijski sustav i poduzetnička infrastruktura još nisu optimalni za konkurentan rad i poslovanje malih proizvodnih poduzeća.

Na primjer, u proizvodnji namještaja i finalnih proizvoda od drva empirijska istraživanja potvrđuju da u usporedbi s konkurentima iz inozemstva još uvijek imamo poduži spisak neiskorištenih potencijala. Ne samo u pojedinim poduzećima već u sustavu industrijske strukture. Do 1995. industrijska proizvodnja je bila centralizirana. Organizirana u nešto više od 60 drvnih kombinata.  Poslije privatizacije društvenog vlasništva imamo gotovo šest stotina proizvođača. Od čega više od 90% su malo gospodarski subjekti. Dogodila se decentralizacija, ali i dezintegracija proizvodnje. Podjela rada i specijalizacija u kojoj su protagonisti autonomna mala poduzeća.  

Europska umreženost 
Danas, struktura hrvatske proizvodnje namještaja, finalne i polufinalne prerade drva u usporedbi s europskim prosjekom (gdje je sudjelovanje malih oko 60%) izrazito je fragmentirana. S jednom temeljnom razlikom. Zemlje zapadne Europe razvijale su prerađivačku industriju više od 60 godina u okruženju tržišne ekonomije. Izgradile su superiornu konkurentsku sposobnost. Tijekom godina u spontano i organizirano stvaranoj industrijskoj strukturi. U okruženju do devedesetih godina prošlog stoljeća, snažne konjukture na tržištu namještaja, opreme za stanovanje i javne prostore. Ključno je, mala proizvodna poduzeća u EU-7 umrežila su se u klastere/lokalne grozdove konkurentnosti, industrijske distrikte, poduzetničke zone i sl. Sve te godine razvijala se kooperativna kultura poduzetnika i menadžera.

Posljednji dobri rezultati u izvozu jednog broja hrvatskih "velikih", a naročito novo utemeljenih privatnih tvornica namještaja dokazuju očitu ispravnost njihovih radikalnih odluka o promjeni "stare" birokratske poslovne politike. Što je dobra vijest. Loša je da samo 20 poduzeća ostvaruje gotovo 80% ukupnog izvoza. Još nemamo djelotvornu i konkurentnu organizacijsku strukturu industrije namještaja za mala i srednja poduzeća koja žele svoje finalne prozvode izvoziti. Zakon o industrijskoj strategiji 2014-2020 i Zakon o unapređenju poduzetničke infrastukture dobra su podloga za rad institucija. Prije svega, oni su plan akcije i aktivnosti za središnje državne, regionalne i lokalne gospodarske institucije.

Ali, izostaje izvršenje, provedba. Najbolji dokaz za to je činjenica da su rezultati bolji u malom broju županija u kojima je aktivnost jedinica lokalne samouprave snažnija. Na početku 21. stoljeća svjedoci smo okruženja mršave globalne tržišne konjukture. Koja je još dublja poslije 2008. godine. Posljedica je da su u tim uvjetima spontani procesi umrežavanja malih poduzeća usporeni i manje djelotvorni. Nema prodaja. Potrošnja ne "vuče" proizvodnju.

"Pasivna" prodaja nije dovoljna. Traži se aktivan, marketinški pristup prodaji. Zbog čega je, također, velika potreba međusobno povezivanje malih proizvodnih poduzeća. Otvoriti puno dinamičnije nego do sada procese umrežavanja i udruživanja. Razumljivo je da zbog tih nedostataka poslovanje malih poduzeća u Hrvatskoj ima lošije pokazatelje aktivnosti od željnih i potrebnih. Imamo problem umrežavanja brojnih malih i srednjih poduzeća u globalno konkurentne drvne lokalne klastere i poduzetničke zone. Što je razumljivo zbog kratkoće primjene.

Planiranje poduhvata 
Na primjer, u većini poduzetničkih zona nema zakonom utvrđenog postotka poduzetnika iz proizvodnje. Trgovci su u većini. Slabo je sudjelovanje malogospodarskih poduzeća drvne struke. Pitanje je zašto u regijama koje su bogate domaćom obnovljivom sirovinom. kao npr. Gorski kotar ili Lika, te koje imaju tradiciju u preradi drva, nisu utemeljene poduzetničke potporne institucije (PPI) u čijem bi radu trebale djelovati stručne osobe. Nije isključeno da ima slučaja neodgovarajućeg provođenja organizacije proizvodnih klastera.

Od slučaja do slučaja svjedoci smo loših vijesti koje dolaze iz redova potencijalnih poduzetnika koji žele svoje znanje i ambicije ostvariti u finalnoj preradi drva. U mnogim slučajima oni nisu motivirani ući u poduzetnički poduhvat zbog nedostataka i slabosti ustroja poduzetničke infrastrukture na određenom lokalitetu. Na primjer, poduzetnik želi sudjelovati u proizvodnji drvenih stolica. Ali, nema dovoljno kapitala da sam izgradi novu tvornicu finalnog proizvoda.

Zato planira poduzetnički poduhvat koji je i okvirima njegovih materijalnih mogućnosti i stručne specijalizacije. Ljudski potencijal je jedan od glavnih izvora konkurentske prednosti. Poduzetnik planira proizvoditi sastavne dijelove drvenih stolica. Uspjeh njegovog poduhvata zavisi o tome može li naći inpute – dobavljače sirovine, potrebnu proizvodnu infrastrukturu i outpute – kupce njegovih proizvoda, sastavnih dijelova drvene stolice. 

Ograničen uspjeh inicijativa
Drugim riječima, poduzetnik ima potrebu uključiti se, a to je ključno, u tržišno konkurentan lanac malih proizvođača. U poduzetničku zonu i/ili lokalni drvni klaster konkurentnosti. Ako nema te mogućnosti odustaje od svog projekta. Može li grupa poduzetnika samostalno i spontano pokrenuti osnivanje drvne poduzetničke zone? Može, ali do sada imamo ograničen broj uspjeha takvih inicijativa.  A naš mali poduzetnik, proizvođač sastavni dijelova stolica teško da će moći, na primjer u Lici, realizirati svoj projekt, ako u svom okruženju nema ograniziranu poduzetničku zonu ili lokalni drvni klaster. Dakle, ako nema s kime kooperirati i organizirati proizvodni lanac malih proizvođača.