Na gotovo svakoj sjednici Obora za poljoprivredu i ruralni razvoj Europskog parlamenta zastupnici Europskog parlamenta raspravljaju o krizi koja je zahvatila sektor poljoprivrede. Naime, uslijed učestalih nepogoda i obilnih oborina diljem Europe koje su posljedica galopirajućih klimatskih promjena, kriza je prisutna u gotovo svim sektorima. Slaba žetva ratarskih kultura, a u prvom redu pšenice dovoljan je razlog za uzbunu. Glavi uzrok spomenutih nedaća su upravo vremenske prilike i pojava bolesti. 

Manji prinos u EU
U Francuskoj ove godine zabilježen najslabiji prinos pšenice u posljednjih 30 godina, a problema nisu pošteđene niti druge države članice sa sjevera Europe. Na jugu Europe potpuno je različito stanje. Španjolska, Mađarska i Slovačka bilježe rast prinosa pšenice od 25%. Ukupno promatrajući sve države članice, žetva je u Europi ove godine imala samo 3% manji prinos. Kako je tržište ipak uravnoteženo, zauzdavanje porasta cijena pšenice može se održati s postojećim zalihama.  Stanje u Hrvatskoj je 2015. godine bilo slično zemljama u okruženju tako da je proizvodnja pšenice prošle godine porasla za 17%. Prema podacima HGK žetva pšenice u Hrvatskoj i ove je godine bila iznimno dobra. Rane procjene DZS-a objavile su podatak o 859.000 tona pšenice, što je više nego dovoljno za domaće potrebe. Podaci govore kako godišnja potrošnja pšenice u Hrvatskoj iznosi od 530 do 550.000 tona.

Za prehranu stanovništva potrebno je oko 465.000 tona. Sjemenske pšenice se proizvodi od 40.000 do 60.000 tona što je dovoljno za domaće potrebe sjetve. Kapaciteti mlinova, kojih je u Hrvatskoj evidentirano 55, za meljavu pšenice u Hrvatskoj (za 250 radnih dana) premašuju 1,300.000 tona, kapaciteti za meljavu kukuruza su oko 100 do 110.000 tona i raži oko 7000 tona. Ukupna potrošnja brašna u RH kreće se oko 460.000 tona. Uspoređujući pak cijene na globalnom tržištu, cijene pšenice na tržištu EU usklađene su s cijenama na globalnom tržištu, te su još uvijek više od razine koja bi zahtijevala intervencijske cijene otkupa. Tu valja podsjetiti kako program intervencija u sektoru žitarica nije bio aktiviran još od 2010. godine.

To govori o iznimnoj konkurentnosti žitarica proizvedenih u EU u tom razdoblju na globalnom tržištu. Izvoz pšenice iz EU obara rekorde te prelazi 50 milijuna tona dok njegova vrijednost iznosi 6,43 milijarde eura, te se nalazi na visokom mjestu, odmah nakon izvoza vina i žestokih pića. Također, prema pokazateljima EK, ulazni troškovi za poljoprivrednike u EU su se u tom razdoblju smanjili kao posljedica nižih cijena energenata te pada cijene umjetnih gnojiva.  Unazad nekoliko godina Hrvatska je samodostatna u proizvodnji najznačajnijih žitarica, a to su pšenica i kukuruz. Iako su količine dovoljne  za pokrivanje domaćih potreba, još uvijek su prisutne velike oscilacije u proizvodnji.

Oscilacije najčešće nastaju uslijed povoljnih ili nepovoljnih utjecaja klime (poplave, suše, tuča i dr.), ali i neadekvatnom organizacijom proizvodnje. Te oscilacije prati i pad izvoza pšenice. U 2012./13. godini izvezeno je oko 400 tisuća tona pšenice, a u 2015. oko 240 tisuća tona.  Što se sjetve tiče, prema podacima HGK, u posljednje tri godine u Hrvatskoj se pokazuje smanjeni interes proizvođača za sjetvom pšenice. U posljednjih 15 godina poljoprivredne površine zasijane pšenicom kretale su se od 150.000 do 240.00 hektara. U 2013. godini pod pšenicom je zasijano 205.000 hektara, da bi u svega tri naredne godine zasijano bilo i do 50 tisuća hektara manje. Prosječni prinos u ovoj godini bio je 5,7 t/ha što je dosadašnji rekord zbog izuzetno dobrih uvjeta za proizvodnju pšenice i teško da se može nadmašiti, te je moguće očekivati dodatno smanjene prosječnih prinosa u godinama koje dolaze. Unatoč tome, a možda i baš zbog toga, procjenjuje se kako će sljedeće godine pod pšenicom biti zasijano tek oko 110.000 do 120.000 hektara. 

Pšenica treće klase
Unatoč rastu prosječne proizvodnje po hektaru u zadnje dvije godine i proizvodnji koja nadilazi količine dostatne za domaće potrebe ne možemo govoriti o isplativosti proizvodnje pšenice nego o minimalnoj ili nikakvoj zaradi. Razloga za to je više. Domaće tržište je zasićeno, a izvoz otežava činjenica da je hrvatska pšenica nedovoljno kvalitetna pa se većinom tretira kao stočna pšenica, a takva ne postiže zadovoljavajuću cijenu. I dalje manji broj poljoprivrednih gospodarstava umjesto deklariranog sjemena u sjetvi koristi vlastito neselekcionirano i nezaštićeno sjeme.

Primjena kodeksa otkupa žitarica pokazala je da je preko 60% proizvedene pšenice treće klase, a oko 7% svrstano je u kategoriju stočne hrane. Takva pšenica postiže najmanju cijenu u otkupu, poljoprivrednici su nezadovoljni, smatrajući da su zakinuti primjenom kodeksa jer se cijena u otkupu izračunava na temelju postotka proteina. Prema ocjeni domaćih stručnjaka mala gospodarstva pate od nedostatka obrtnih sredstava, primorana su kupovati sjeme, zaštitna sredstva i ostali repromaterijal u razdoblju najviših cijena, pa pribjegavaju sjetvi  "tavanuše". Važno je ovdje spomenuti znatnu razliku u prinosima kod obiteljskih gospodarstava i prinosima kod velikih sustava. Poslovni subjekti i u ovoj žetvi ostvaruju oko 25% veći prirod po jednom hektaru od obiteljskih gospodarstava.

Aktivirati jadranske luke
U proizvodnji pšenice, ali i ostalih žitarica osobito je važno pitanje navodnjavanja i odvodnje koje se postavlja kao strateško opredjeljenje. Tu Hrvatska također ne koristi u dovoljnoj mjeri mogućnosti koje ima. Nadalje, pšenicu našeg kvalitetnog razreda jednostavnije se može nabaviti u Ukrajini i Bugarskoj zbog lakšeg i jeftinijeg utovara i transporta do luka. Hrvatska najveći izvoz ostvaruje u zemlje okruženja – BiH, Italiju, Makedoniju i Albaniju.  

Zato je aktiviranje jadranskih luka i za izvoz poljoprivrednih proizvoda nužnost. Bez odgovarajuće infrastrukture koči se razvoj drugih grana gospodarstva koja imaju potencijal, pa tako u ovom slučaju i poljoprivrede. Također, investiranjem u infrastrukturu, sustave odvodnje i navodnjavanja moguće je dodano smanjiti proizvodne oscilacije te smanjiti ovisnost žetve o vremenskim prilikama te bolje planirati potrebe i raspolaganje potencijalnim viškovima.