Svjetske cijene nafte, koje su bile vrlo volatilne tijekom posljednjeg desetljeća, pale su za više od 50% tijekom protekle godine.

Općenito su gospodarske posljedice bile negativne za zemlje izvoznice nafte i pozitivne za zemlje uvoznice nafte. Ali što je s posljedicama koje nisu izravno gospodarske? Ako nam je stalo do okoliša i ostalih eksternalija, bismo li trebali željeti da cijene porastu, jer bi to obeshrabrilo potrošnju nafte, ili njihovo smanjenje jer bi to obeshrabrilo proizvodnju nafte?

Odgovor je da bi zemlje trebale težiti jednom i drugom navedenom cilju: sniziti cijenu koju plaćaju proizvođačima nafte i podići cijenu koju plaćaju potrošači nafte, kroz rezanje subvencija za naftu i rafinirane proizvode ili povisiti porez na njih.

Brojne zemlje s tržištima u nastajanju iskoristile su padanje cijena nafte za provedbu takvih reformi. Sjedinjene Američke Države, koje su trenutno iznenađujuće blizu energetske samodostatnosti, tako da se makroekonomski učinci otprilike dovode u ravnotežu, trebale bi slijediti taj primjer. Razmotrite sljedeće: američke ceste i mostovi propadaju, a nacionalnoj prometnoj infrastrukturi neophodna su ulaganja i održavanje. Pa ipak, američki Kongres sramotno nastavlja s izbjegavanjem svojih odgovornosti vezano uz dugoročno financiranje Zaklade za državne autoceste u SAD-u (Federal Highway Trust Fund), uslijed razmirica oko plaćanja u tu svrhu.

Očigledno rješenje, koje ekonomisti već dugo zagovaraju, je povećanje američkih poreza na benzin. Federalni porez na plin zaglavio se na 18,4 centi po galonu još od 1993., što je najniže među razvijenim zemljama. Pa ipak, 30. srpnja, Kongres je usvojio samo privremenu tromjesečnu mjeru, odgađajući konačno rješenje po pitanju plina po 35. put od 2009.

Manje prometno zakrčenje

Cijene fosilnih goriva zapanjujuća su iznimka od općenitog pravila da ako vlada ima samo jedan politički instrument, može postići samo jedan politički cilj. Ponajprije, novac ušteđen od smanjenja subvencija ili povećanja poreza u naftnom sektoru mogao bi se iskoristiti ili za smanjenje proračunskih deficita ili za financiranje poželjne potrošnje (poput izgradnje američkih autocesta i njihovo održavanje). Istovremeno, niža potrošnja nafte smanjila bi prometno zakrčenje i prometne nesreće, ograničila lokalno zagađenje zraka i njegove negativne učinke po zdravlje, te smanjila emisiju stakleničkih plinova, koji su doveli do globalnih klimatskih promjena. Porezi na goriva učinkovitiji su način za postizanje tih okolišnih ciljeva od većine alternativa.

Nacionalna sigurnost također je jedno opravdanje. Ako je maloprodajna cijena goriva niska, domaća potrošnja je visoka. Visoka potrošnja nafte izlaže zemlju zastojima na tržištu nafte koji su posljedica, primjerice, nestabilnosti na Bliskom istoku. Ako su porezi na plin visoki, a potrošnja niska, kao u Europi, fluktuacije u cijeni nafte na globalnoj razini imaju manji utjecaj na domaćem terenu. Subvencije američkim proizvođačima nafte uvijek se daju temeljem nacionalne sigurnosti; zapravo, politika koja glasi “najprije iscrpite Ameriku” dugoročno umanjuje samodostatnost.

Naposljetku, iako se subvencije na goriva često obmanjivo predstavljaju kao način za poboljšanje distribucije dohotka, stvarnost je zapravo gotovo suprotna. Diljem svijeta, subvencije na fosilna goriva su regresivne: daleko ispod 20% plaćanja pogoduje najsiromašnijim 20% populacije. Siromašni nisu oni koji najviše voze, oni obično koriste javni prijevoz (ili hodaju).

Eliminiranje olakšica

Konvencionalna mudrost je da je politički nemoguće Sjedinjenim Američkim Državama povisiti porez na plin. Ali ostale zemlje također imaju politička ograničenja. Doista, neke vlade zemalja u razvoju suočene su s civilnim nemirima, čak državnim udarima, radi poreza na goriva ili subvencija. Međutim države Egipat, Gana, India, Indonezija, Malezija, Meksiko, Maroko, te Ujedinjeni Arapski Emirati smanjile su ili ukinule različite subvencije na goriva tijekom proteklih godinu dana.

Povrh podizanja poreza na potrošnju goriva, SAD bi također trebale ukinuti neke od svojih subvencija za proizvodnju nafte. Naftne kompanije mogu odmah oduzeti visok postotak svojih troškova bušenja od svojih poreznih obveza, što je ostalim industrijama neizvedivo vezano uz njihova ulaganja.

Također, industriji nafte često je bilo omogućeno bušiti na državnom zemljištu i na moru (offshore), izbjegavajući na taj način plaćanje pune tržišne cijene zakupa. Većina političara zna da bi temeljem valjanih ekonomskih načela trebalo eliminirati takve olakšice; ali oni koji prigovaraju najglasnije tvrdeći da vlade ne smiju izabirati korporativne pobjednike i gubitnike čine se najmanje sposobnim sakupiti političku volju za djelovanjem.

Recentna studija Međunarodnog monetarnog fonda procijenila je da subvencije za energiju na globalnoj razini premašuju pet bilijuna američkih dolara godišnje, dok se subvencije za fosilna goriva u SAD-u konzervativno procjenjuju na 37 milijardi američkih dolara godišnje (ne uključujući troškove okolišnih eksternalija). Kao što su to prepoznali vođe zemalja s tržištima u nastajanju, padanje cijena nafte predstavlja najbolju priliku za provođenje reforme. Vlade koje djeluju u ovom trenutku mogu smanjiti subvencije za energiju ili povećati poreze te istovremeno poštedjeti potrošače od povećanja maloprodajne cijene na godišnjoj razini.

Makroekonomske reforme

Za SAD i ostale razvijene zemlje također je dobro vrijeme za reformu s makroekonomskog stajališta. U prošlosti su zemlje trebale brinuti da će povećanje poreza na goriva možda postati uračunato u neugodno visoke stope inflacije. Međutim, trenutno, središnji bankari ne brinu radi inflacije, osim u smislu da žele da ona bude još malo viša.

Američki Kongres trebat će ponovno sagledati financiranje autocesta u rujnu. Ako su druge zemlje otkrile da je ono što je bilo politički nemoguće iznenada postalo mogućim, zašto to ne može i SAD?

© Project Syndicate, 2015.