U posljednjih nekoliko desetljeća cijene nafte znatno su fluktuirale, kretale su se u rasponu od 10 dolara do 140 dolara po barelu, što je predstavljalo jednak izazov za proizvođače i za potrošače.

No, kreatorima politika te su fluktuacije bila prilika za približavanje najvažnijim globalnim ciljevima (što se odrazilo u Ciljevima održivog razvoja, usvojenima prošlog rujna, i klimatskim sporazumom postignutim u Parizu u prosincu) vezano uz ublažavanje klimatskih promjena i uspostavljanje održivijeg gospodarstva. Nedavne fluktuacije cijena nafte nalikuju na klasični model paukove mreže iz mikroekonomske teorije. Visoke cijene potiču povećanja ulaganja u naftu.

No, zbog dugotrajnih vremenskih pomaka između istraživanja i eksploatacije, dok novi kapacitet outputa zaista dođe u opticaj, zamjena se već dogodi i potražnja više ne opravdava raspoloživu ponudu. U tom trenutku cijene počinju padati, a istraživanje i ulaganja također su u padu, uključujući naftne supstitute. Kad dođe do novih nestašica, cijene počnu ponovno rasti i ciklus se ponavlja. Ciklus će se nastaviti iako ostali čimbenici, poput troškova obnovljive energije i prijelaza na manje intenzivne proizvodne postupke koji su u postojanom padu, impliciraju da će se on vjerojatno odvijati unutar nižeg raspona. U svakom slučaju, rast cijena je neizbježan.

Klimatske promjene  
U takvom kontekstu, današnje vrlo niske cijene – katkad ispod 35 dolara po barelu od početka ove godine – predstavljaju zlatnu priliku (koju jedan od ovih autora preporuča već više od godine dana) za provedbu varijabilnog poreza na ugljik. Ideja je jednostavna: porez bi se postupno smanjivao dok bi cijene nafte rasle, a tada bi se opet povećao kad bi se naposljetku cijene snizile. Ako dođe do asimetričnih prilagodbi – većih povećanja poreza zbog pada cijena ili manjih smanjenja prilikom porasta cijena – takav sustav postupno bi podignuo ukupan porez na ugljik, čak i dok on prati protuciklički model. Upravo takav inkrementalni porast nalažu modeli za kontroliranje klimatskih promjena.

Razmotrite sljedeći scenarij: zamislite da su u prosincu 2014. kreatori politika uveli porez od 100 dolara po metričkoj toni ugljika (što je jednako porezu od 27 dolara na CO2). Za američke potrošače neposredne posljedice tog novog poreza, pod pretpostavkom da njegovi troškovi u potpunosti prijeđu na potrošače, rezultirale bi povećanjem od 0,24 dolara u prosječnoj cijeni galona benzina na nacionalnoj razini, s 2,23 dolara na 2,47 dolara, što bi još uvijek bilo znatno ispod visokih cijena 2007. i 2008. godine. Ako nakon toga svaki porast cijena nafte od pet dolara dovede do smanjenja poreza na ugljik od 30 dolara po toni, te svaki pad od pet dolara dovede do porasta od 45 dolara po toni, došli bismo do rezultata, tj. do razlike od 0,91 dolar između standardne tržišne cijene i trenutne potrošačke cijene koja uključuje porez od prošlog mjeseca.

Taj porast doveo bi do znatnog povećanja cijena ugljika, pod uvjetom da vlade s prihodima,  koji trenutačno dosežu 375 dolara po toni ugljika, počnu udovoljavati fiskalnim prioritetima, istodobno ublažavajući pad cijena benzina uzrokovan oštrim padom cijena sirove nafte.  Dok se 375 dolara po toni smatra vrlo visokom cijenom, koja odražava trenutačnu osobito nisku cijenu nafte, čak i niža cijena ugljika – u rasponu od 150 dolara do 250 dolara po toni – bila bi dostatna za postizanje međunarodnih klimatskih ciljeva tijekom sljedećeg desetljeća.
 

Obama prepoznaje priliku  
Takvim pristupom kreatori politika mogli bi iskoristiti tržište da im pomogne u unapređenju vlastitih gospodarstava u smjeru neovisnosti od fosilnih goriva, kroz redistribuciju proizvodnog suficita (dobiti) od proizvođača nafte prema državnim riznicama zemalja uvoznika, bez prevelikog ili naglog opterećivanja potrošača. Zapravo, kroz stabilizaciju troškova korisnika, to bi dovelo do značajnih prednosti. Ključ političke izvedivosti ove strategije njezino je lansiranje u vrijeme niskih cijena.

Kad ona jednom bude provedena, postat će tek teško zamjetan, politički nekontroverzan dio formiranja cijena benzina (i ostalih proizvoda) – ona koja dovodi do dalekosežnih blagodati. Jedan dio prihoda mogao bi biti vraćen javnosti u obliku smanjenja poreza ili podrške istraživanjima. Unatoč očiglednim dobrobitima varijabilnog poreza na ugljik, niti jedna zemlja nije kapitalizirala današnje niske cijene nafte u cilju podizanja cijena ugljika u ovom ili sličnom obliku, iako činjenica da je američki predsjednik Barack Obama zatražio uvođenje poreza na naftu naviješta da on prepoznaje priliku koju predstavljaju niske cijene.  

To bi se trebalo promijeniti. Prilika za provedbu politike koja je istodobno razumna, fleksibilna, obzirna i učinkovita u postizanju nacionalnih i globalnih ciljeva ne pruža se tako često. Kreatori politika moraju je iskoristiti kad se pojavi. Vrijeme za varijabilni stabilizacijski porez na ugljik je upravo sad.

Autorsko pravo: Project Syndicate, 2016.