Odmaknemo li se od problema u kojima su Agrokor i fizička maloprodaja s jedne strane, te Optima telekom, H1 telekom i fiksne telekomunikacije s druge strane, ono što zapravo jest problem je način na koji se te situacije rješavaju. Za njih ne postoje sistemska već parcijalna i privremena rješenja. Raspetljavanjem tih situacija dominantno se ne bave tržišni već politički mehanizmi pa sve to umjesto nekih, navodno postojećih, asocira neke bivše modele upravljanja gospodarstvom.

Našim ljudima ti bivši modeli upravljanja mnogo su poznatiji od onih u koje smo navodno ušli. Pričamo da imamo otvoreno tržišno gospodarstvo, ali podaci o izravnim stranim investicijama, broju stranaca koji rade u Hrvatskoj, međunarodnoj prisutnosti naših vlastitih tvrtki u inozemstvu itd. – svi oni ukazuju da nam gospodarstvo nije baš otvoreno.

Pozicije i subvencije 
Statistika o koncentracijama u maloprodaji i telekomunikacijama, ali i mnogim drugim područjima ukazuje da uvjete poslovanja ne diktiraju nužno kupci i konkurencija. Uostalom, u državi gdje je polovica gospodarstva neprivatizirana i u rukama politike, teško je i očekivati drugačiju situaciju. Nadalje, iako imamo Industrijsku strategiju, na temelju koje smo donijeli u ključnim segmentima potpuno različitu Strategiju pametne specijalizacije, Vlada jasno poručuje da kroz poreznu politiku neće favorizirati niti jednu industriju. Neće poduprijeti čak ni one koje je sama odabrala kao pokretače ekonomije, zanemarujući što neke nove industrije ubrzano otvaraju radna mjesta i povećavaju izvoz. Umjesto toga, politika ne želi dirati u postojeće odnose u gospodarstvu, možda i stoga što bi time narušila pozicije i subvencije određenim industrijama i igračima.

Financijski instrumenti koji bi mogli ponuditi alternativu, poput crowdfundinga, u Hrvatskoj su još uvijek u zoni polu legalnosti. Možete ih koristiti preko inozemstva, ali izravno iz Hrvatske su vam dostupni opet isključivo ako ih koristite preko domaćih tvrtki – koje to rade preko tvrtki iz inozemstva. U Hrvatskoj je crowdfunding moguć jedino ako želite trčati maraton, pobojati školu ili pomoći bolesne. Rezultat takve politike, koja zazire od reformi vidljiv je u potrošni po stanovniku tzv. stvarnoj individualnoj potrošnji (AIC), u pravilu najvećoj od četiri sastavnice BDP-a. Kako je objavio Eurostat, AIC za Hrvatsku lani se oporavio. Građani nisu trošili 42 posto već samo 41 posto manje od prosječnog stanovnika Unije. 

Iseljavanje se ne smanjuje
Mnogo je pak zanimljiviji kontekst. Lani nas je po potrošnji prestigla Rumunjska, a od dna Unije dijeli nas samo Bugarska. Drugi zanimljiv podatak koji ukazuje na rezultate takve politike je činjenica da se iseljavanje ne smanjuje te da kao posljedica toga iznos novca koji gastarbajteri šalju u Hrvatsku raste. U 2016. godini naši su iseljenici poslali u Hrvatsku više novca (2,1 milijardi eura) nego što je ovdje bilo izravnih stranih investicija (1,7 milijardi eura). Svjetska banka, čiji se podaci uzimaju kao relevantni navodi da se priljev novca od gastarbajtera u 2016. udvostručio u odnosu na 2005. Slično se očekuje i u 2017. Sve je to zanimljivo, jer Česi su dugo vremena slovili kao naši vjerni turistički gosti, koji ovdje, doduše, dolaze s paštetama i pićem u starim Trabantima i Škodama.

Ako ste bili u posljednje vrijeme u Pragu mogli ste vidjeti da su im cijene niže nego u Zagrebu, a plaće i životni standard daleko viši. Nezaposlenost je tamo 4 posto. Jedna osoba koja se bavi headhuntingom u Pragu čak mi rekla da se seli u Barcelonu, jer da joj je posao postao nemoguć. De facto nitko ne traži posao, jer ga svi imaju. Kaže sve se to u Češkoj dogodilo od 2000. do danas. U Rumunjskoj su pak do prije desetak godina polovicu cesta činili makadami. Danas u toj državi, prema Eurostatu, građani imaju bolju kupovnu moć nego u Hrvatskoj. Prema ljudima koji su nedavno posjetili Rumunjsku, ako već u praksi i nije, ta nas država upravo prestiže po standardu. 

Prostor za radikalna rješenja
Sve više mladih u Hrvatskoj pak to dobro razumije. I srednjih pa i starijih. Biznise više ne vežu geografski. Jedinstveno EU tržište dalo im je nove mogućnosti. Ostaje samo jedan problem za hrvatske političare.  Dok koče reforme i retardiraju tržišne procese, kao da zaboravljaju da o kupovnoj moći građana izravno ovise rezultati poslovanja maloprodaje i telekomunikacija. Kako prolazi vrijeme to sve više otvara prostor za radikalna rješenja: devalvaciju, temeljni dohodak, privatizaciju zdravstva… A onda opet, možda će nas spasiti EU fondovi.