Hrvatski telekom nije vaš. Istina, posljednjih mjesec dana, Deutsche telekom je iz HT-a posrkao više od dvije milijarde kuna u novcu.

S tim je financirana obveznica DT-a, koja dospijeva 2020. godine, te akvizicija Crnogorskog telekoma. No, te milijarde nisu vaš novac. Taj novac pripada dioničarima HT-a! I koristit će im još više! Tragično je da 27 godina od pada Jugoslavije i komunističkog režima (namirdbe potrebitih) te krvavog rata kroz koji smo se toga uspjeli otarasiti, uopće nekome treba objašnjavati da su, kroz nekoliko faza privatizacije i IPO, cjelokupnu vrijednost HT-a dioničari te kompanije potpuno isplatili Republici Hrvatskoj i svim njezinim građanima.

Pravo vlasnika na odluku
Da, može se razgovarati jesu li si hrvatski crony političari za te novce baš trebali kupiti najnovije BMW-e s grijanim kožnim sjedalima. Ili, pak, jesu li s tim novcem trebali financirati uhljebljivanje baš cijelih svojih obitelji i svih prijatelja. Može se pitati i jesu li s tim novcem mogli mladima financirati prve tri godine vlastitog posla pa da ovi ne moraju napuštati domovinu u potrazi za boljim životom.

No, da su o tome domaći crony političari razmišljali sigurno ne bi nakon svake faze privatizacije HT-a toj kompaniji još po nekoliko godina jamčili monopol. Puno su za HT platili i DT i svi ostali dioničari najvećeg operatera u Hrvatskoj, a istina je i da su građani od toga vidjeli malo. No, ne, ne može se razgovarati o tome je li  HT imao pravo investirati u obveznice DT-a, kao ni da li je imao pravo kupiti Crnogorski telekom. To je privatna kompanija i njeni vlasnici imaju pravo sa svojim novcem raditi što ih je volja. Davor Tomašković je, štoviše, od HT-a u svega dvije godine uspio napraviti ono što većina menadžera u Hrvatskoj sanja posljednja dva desetljeća. Kupnja Crnogorskog telekoma, bez sumnje, kruna je njegove dosadašnje karijere.

U sjeni Magyar Telekoma
Kada je Tomašković 1. siječnja 2014. godine preuzeo kormilo HT-a trebao je biti njegov grobar. U branši se pričalo da će broj zaposlenih do 2017. godine prepoloviti na dvije do dvije i pol tisuće radnika, nastaviti isisavati bilancu, čak da je nakon toga plan DT-a izlazak iz Hrvatske. Tomašković je, pak, uporno činio sve suprotno. Proširio je poslovanje HT-a, konsolidirao mu telekomunikacijsku ponudu, dovršio outsourcing održavanja mreže, po prvi put od početka krize ubrizgao je kapital u bilancu, zabilježio rast prihoda od temeljnog poslovanja, ishodio upravljanje nad glavnim fiksnim konkurentom, Optima telekomom, i sada, prvi put od osnutka HT-a, proširio kompaniju izvan granica Hrvatske, kupivši Crnogorski telekom.

Ne bi bilo korektno reći da je Ivica Mudrinić HT vodio loše. No, Mudrinić je prvo bio političar, a tek zatim postao menadžer. I upravo zbog te političke pozadine nije mogao ostvariti ono što sada postiže Tomašković. Prva HT-ova akvizicija u regiji možda se čini kao jednostavan i logičan korak u daljnjem razvoju poslovanja kompanije. No, da Tomašković svojim dobrim menadžiranjem, jasnom vizijom i osobnom hrabrosti nije uspio u to uvjeriti DT, HT bi u regiji i dalje bio u sjeni Magyar Telekoma. Ovako svjedočimo rađanju nove regionalne kompanije sa sjedištem u Hrvatskoj. 

Signal domaćem tržištu
Regionalizacija i općenito internacionalizacija poslovanja najvećih kompanija u Hrvatskoj zasigurno je najbolja vijest za male i srednje poduzetnike u samoj Hrvatskoj. U maloj bari punoj morskih pasa najteže je malim ribama. Sada kad se još jedan "morski pas" može rasplivati u većoj vodi, pritisak na male ribe postupno će se smanjivati. Možda je ovo dobra prilika da uz HT i Vipnet u Hrvatskoj ugledamo mnogo manjih konkurenata, a možda i nekog većeg. Možda je ovo signal u kojem smjeru Europska komisija vidi regulaciju lokalnog telekom tržišta kad dođe do Optima telekoma i H1 telekoma, koje HT želi objediniti u okrilju svoje grupe.

Možda je ovo i potvrda da DT više ne planira inzistirati na tome da samo HT mora graditi optiku u Hrvatskoj. Bilo kako bilo, HT-ovi su se poslovni potezi uvijek pokazivali vizionarskim. Tomašković je kupnjom Crnogorskog telekoma učinio dobru stvar i za dioničare i za zaposlenike HT-a, ali i za lokalnu konkurenciju. Bilo bi lijepo kada bi Vlada iz toga izvukla zaključak kakvi joj menadžeri trebaju na čelu državnih kompanija kao što su HEP i Ina, kao i na što bi te kompanije morala prisiliti želi li uistinu razviti naše, lokalno, hrvatsko gospodarstvo.